Govor mržnje je termin koji se u javnom diskursu ponekad pogrešno koristi jer se banalizira i tumači kao svaki govor koji širi mržnju. Potrebno je, međutim, znati dvije stvari - da je govor mržnje svaki vid govora kojim se omalovažava osoba ili grupa ljudi na osnovu: rase, spola\roda, seksualne orijentacije, pripadnosti nekoj etničkoj grupi i slično. Drugo, govor mržnje u javnoj sferi sankcioniran je zakonom.
Kako prepoznati govor mržnje i šta s time uraditi?
Koga zakon obavezuje? Sve koji nešto u javnosti žele reći. Mediji ne smiju širiti govor mržnje i to je regulirano i zakonom i njihovim kodeksima.
Šta se, pak, desi kada neki tekst, kao što je kolumna Nikole Pejakovića o miješanom mesu, izađe u novinama?! Ako urednik ili urednica novina nije prepoznala elemente govora mržnje u tom tekstu, šta nam to govori? Da je to politika tih novina! I šta se onda desi? Radiosarajevo prenese kolumnu u rubrici Dno dna i krenu komentari... Komentari čitalaca i čitateljica su ti koji su na kraju naveli autora i novine da sporni tekst skinu i da se izvine ljudima koje je tekst uvrijedio.
Naslov kolumne Borisa Dežulovića Kako je Kolja otkrio da nacizam vrijeđa ljude otkriva svu banalnost problema:
Taj je fenomen posve nov u našim malim palanačkim i klajnburgerskim nacifašizmima: nacizam takozvanih dobrih ljudi. Nacizam dakle ljudi kojima je čisto društvo divna utopija što se sanja na zahodskoj školjci, i koji se iskreno čude kad shvate da ima tako osjetljivih ljudi koje njihova utopija može uvrijediti, povrijediti, udariti, ozlijediti, mučiti, protjerati, silovati, ubiti, zaklati i istrijebiti.
Regulatorna agencija za komunikacije ima moć da sankcionira medije koji ne rade po zakonu i njihovom kodeksu, ali da bi oni to uradili, sporna emisija, članak ili kolumna moraju se prijaviti. Ko bi to trebao raditi? Jasno, Ti i ja.
Kako? Gomilom komentara, polemičkim tekstovima-odgovorima, kao u spomenutom slučaju, ili direktnim prigovorom kao u slučaju govora mržnje prema LGBTQ osobama u emisiji Zabranjeni forum TV PINK.
U oba slučaja, ni urednik ni voditelj nisu uradili svoj posao i cenzurirali tekst\uvredljive komentare i stoga se mogu, trebaju i moraju tužiti. Tužba ima cilj da se javnosti pošalje nedvosmislen signal da je govor mržnje zabranjen.
S druge strane, internet je prostor apsolutne slobode u kojem (bar ne kod nas) još uvijek ne vrijede zakoni niti postoje mehanizmi da se stvari kao što je govor mržnje sankcioniraju. Ljudi pod punim imenom i prezimenom (preko Facebooka ili sličnih mreža) ostavljaju komenare (Dežulović bi rekao da ostavljaju nešto drugo) i niti se brinu da će biti sankcionirani niti razumiju u čemu je problem ako na nekoga pljuju samo zato što je žena (uhvatite li se nekada da komentirate izgled neke političarke s jedinim ciljem da je diskreditirate?), što je Rom (nasmijete li se vicevima o Ciganima?), što ima neki vid invaliditeta (kad ste zadnji put nazvali nekoga kretenom?) i tako dalje.
Šta Ti i ja tu možemo?
Možemo. Evo jedna pjesma koju sam sinoć čula.
Kad sjediš u kafani i neko ispriča vic o Jevrejima ili o Ciganima, reci NE - nemoj se nasmijati na vic i nemoj učestvovati u tome.
Kad neko počne pričati o tome kako su žene za kuće i ognjišta - nemoj se tome čuditi nego reci NE.
Ne učestvovati u takvoj priči ponekad je prosto jedino rješenje. Ako nemamo dovoljno hrabrosti za nešto više. A za to vas niko ne može kriviti.
Ako vas ova tema zanima, pozivamo vas na Okrugli sto o diskriminaciji putem jezika, u četvrtak, 20. decembra u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici u 11 sati.
Comments