Šta se preklapa sa održivošću i životom bez otpada – i da li tu postoji razlika? Koji su različiti načini da se živi bez otpada? Koliko često treba nositi ceker da bi postao bolji od plastične kese? Šta znači 'svjesni konzumerizam' uopšte? I kako možemo smanjiti količinu hrane koju bacamo?
Ovo su sve pitanja koja smo postavili na radionici za život bez otpada sa Marijanom Kandić. Tokom radionice, Marijana je objasnila kako je ustvari krenula na svoje putovanje kao aktivistica, podijelila savjete i trikove koje koristi posljednjih nekoliko godina kako bi smanjila stvaranje otpada i osnovni mentalitet koji dolazi sa održivim životom.
„Već neko vrijeme idem na planine“, rekla je Marijana u svom uvodu. „Na jednom od svojih putovanja na planinu (u Bosni i Hercegovini) primijetila sam koliko imamo smeća. Čak i ako odete na vrh planine, vidjećete smeće – puno plastičnih kesa, puno plastičnih boca... pa sam počela istraživati zbog čega ljudi ne kupe svoje smeće. Prije tri godine sam se susrela sa principima života bez ikakvog otpada i počela s ovim malim koracima, kako bih vidjela dokle mogu doći. Htjela sam vidjeti koje su to prepreke i kako ih mogu prevladati. “
Marijana ni danas nije potpuno savladala življenje bez otpada. Međutim, tvrdi da je nemoguće u potpunosti postići ovaj životni stil i da fokus treba da bude na promjenama u svakodnevnom životu koje su jednako održive za nas kao i za životnu sredinu.
Njena platforma BeeEcho radi po istim principima – zapravo, to je jedina platforma o načinu života bez otpada u Bosni i Hercegovini. Umjesto nemogućih očekivanja i 'militantnog' rasporeda, BeeEcho radi na promociji inkluzivnog okruženja, gdje ljudi mogu dijeliti savjete i trikove o promjenama i kako to utiče na svijet na načine koje možda i ne prepoznajemo. Jedan od načina kako Marijana to radi je sa definicijom i klasifikacijom šta tačno znači biti „zero waste“ i ponavljanje osnove četiri R reciklaže: „Rethink, Reuse, Reduce, Recycle“ (na bosanskom: preispitati, ponovno upotrijebiti, smanjiti, reciklirati).
„Prvi R je poznat pod nazivom R0, što je preispitivanje (Rethink)“, objašnjava. „I to zato što sve počinje s razmišljanjem. Prije nego što nešto kupimo, da li nam je zaista potrebno? Možemo li naći alternativu? Da li već imamo nešto slično što možemo koristiti? Preispitivanje se fokusira na naše navike, naše namjere, šta ustvari mislimo kada nešto kupujemo“.
Marijanin drugi R znači smanjiti (Reduce): ne samo količinu otpada, već i količinu predmeta koje koristimo. Bilo da razmijeniš odjeću sa prijateljima umjesto da kupiš nešto novo, bilo da kupiš šta treba iz rinfuze umjesto nešto već upakovano ili čak da kupiš staklenu bocu za vodu umjesto da koristiš plastiku, sve su to načini da osoba smanji koliko troši na nove stvari i da smanji količinu smeća koje napravi.
Treći R označava ponovnu upotrebu. „Čini mi se to kao program od deset koraka“, šalila se kasnije jedna studentica. „Preispitajte, smanjite, ponovo upotrijebite, ponovo upotrijebite, ponovo upotrijebite... i onda tek reciklirajte.“ I nije bila u krivu. Ono što nas Marijana uči je da je uvijek bolje vidjeti da li možemo ponovo nešto koristiti za novu svrhu, umjesto da kupimo nešto novo. To može značiti bilo šta, od upotrebe iste plastične kese dok ne pukne prije nego što kupimo novi ceker, ili upotrebe posuđa koje već imamo umjesto da kupimo sve novo napravljeno od nečega što se može razgraditi. U suštini, kupovina bilo čega je i dalje kupovina, što na kraju ipak stvara otpad. „Upcycling“ je često korišten izraz za ljude koji ovo rade.
Konačni R znači recikliranje (Recycle). Međutim, Marijanina neobična perspektiva je potaknula ljude da razmišljaju da li je recikliranje uopšte opcija. Ne samo da je recikliranje u Bosni i Hercegovini gotovo nemoguće, već firme odgovorne za recikliranje na kraju samo oko 0,2% od svega što imaju recikliraju. Da bi recikliranje postalo korisno, država i vlada moraju se zajedno zainteresovati za podršku i sprovođenje sistema.
Međutim, otpad nije samo plastika: druga tema na koju se Marijana fokusirala je pitanje otpada od hrane. U globalnom društvu gdje trećina stanovništva gladuje, a trećina proizvodnje hrane se baca, moramo razgovarati kako možemo koristiti četiri R za kupovinu hrane. Dok pojedinac može napraviti kantu za kompost kako bi ostatke hrane koristio za baštu ili biljke, ista paralela se može povući sa kupovinom plastične čaše kako bismo je pokušali reciklirati. Ljudi također mogu preispitati način na koji vide hranu, smanjiti količinu hrane koju kupuju, pa čak i ponovo koristiti hranu na kreativan način.
Marijana je zatim radionicu pretvorila u interaktivnu grupu. Jedan učesnik je priznao da ima problema sa veličinom porcija i da često kupuje premalo ili previše hrane. Drugi je rekao kako stalno kupuje povrće i nikada ga ne koristi. Neki od prijedloga publike su išli od tradicionalnog pripremanja obroka, do jela od ostataka hrane, da preuređivanja frižidera tako da su kvarljivi proizvodi prvo što se vidi i najlakše dohvati. Za svaki od ovih prijedloga, Marijana se vratila da ponovi kako se ne radi samo o korištenju sve hrane, već i o tome koliko možemo da koristimo i kako.
Potom nas je Marijana pozvala da razmislimo o malim promjenama koje bismo svi mogli da ugradimo da započnemo svoje putovanje života bez otpada. Neke ideje su bile cekeri za namirnice, kupovina hrane na veliko ili da se koriste sopstvene posude za hranu u prodavnicama, staklena ili metalna boca vode umjesto kupovine vode, zamjena plastike ili aluminijumske folije sa oblogama od pčelinjeg voska i upotreba stare odjeće za čišćenje umjesto papirnih ubrusa.
Tokom čitave radionice, Marijana se fokusirala na otvorenost, inkluzivnost i interaktivnost sa publikom. Većina su rekli da će vrlo rado početi sa nekim od ovih promjena koje odgovaraju njima i ljudima oko njih, da mogu svi nekako živjeti bez otpada. A povrh toga, učesnici su bili voljni da ove promjene vide kao avanturu, a ne kao gubitak. Na kraju, vidjeli su promjene životnog stila kao sljedeći korak prema održivoj budućnosti.
Comments