Kristalna struktura svijeta

22. februar 2017

Oh , kako je sve to krhko, tankom prozirnom skramom odijeljeno i povezano trošnim koncima! Malo je potrebno da se i dobrotvorka pretvori u dušmana. O, Bože, što je tako, što su putevi tvoji različito obilježeni, što stvari nisu čvršće i trajnije?[i]

Započinjem ovim isječkom romana Kristalne rešetke iz jednog prostog razloga. Ovaj vapaj Bogu zvuči i funkcionira kao jedna univerzalna, ljudska molitva, molitva izvan religijskog kanona, a baš zato što je toliko jednostavna i prirodna može biti poznata i bliska svakom čovjeku. A uz to ova misao prožima cijelo djelo.

Roman je ispripovijedan u prvom licu, u vidu naratorovog sjećanja, osvrta na ličnu prošlost u koju se neizbježno uplela i historija. Historija velikih političkih događaja, smjena društvenih sistema i dr. Narator kao sakupljač i trgovac antikvitetima postaje tad svjedokom vremena koja su prošla, koja su etiketirana kao dekadenta od strane tadašnjeg socijalističkog društva, pa se dosta ličnih, porodičnih stvari nekadašnje buržujske klase, poput starinskog namještaja, kolekcije kristalnog posuđa, moglo naći na buvljacima na takozvanim počecima ahireta stvari, kako ih Enver Kazaz u svojoj pjesmi Fotelja iz majčinog dnevnog boravka naziva.

Dugo sam tražio, godinama

Njenu dvojnicu po buvljacima

I drugim mjestima gdje

Počinje ahiret stvari...[ii]

Buvljaci zaista jesu početak ahireta stvari, ali i metaforički ahiret nekadašnjih vremena, nečijih uspomena, porodičnih priča ostavljenih da umru otjelotvorene u komadima namještaja.

Volio sam da zavirim u unutrašnji dio kakvog stilskog komada. Tamo se uvijek nešto pronađe. Na skrovitom i pogodnom mjestu krije se posveta pisana rukom na srpskom, njemačkom, mađarskom ili nekom drugom jeziku. [...] Sve su to dragocjeni pronalasci, slučajni, ali s nekim tajnovitim značenjem. Nije riječ o bogatstvu koliko o ljubavi. Zaboravili smo na to.[iii]

Upravo je jedna opalinska garnitura staklenih figura koju je narator dobio kao okrvavljen poklon bila motiv da se ispripovijeda cijela porodična tragedija jednog potomka bogate, trgovačke porodice, takozvanog buržuja kome je i pripadala spomenuta staklena kolekcija. Pokazatelj je to da historija nisu samo veliki događaji odigrani na ratnim bojištima, akti u pravnim spisima, odluke donesene u predsjedničkim kancelarijama, već da historija ulazi i u čovjekovu svakodnevnicu, porodičnu intimu koja se zrcali u predmetima koje posjedujemo a koje nam vlast može oduzeti samo ako nas proglase neprijateljima sistema. Vlast tako sebi daje pravo na ono ljudsko najintimnije, uspomene.

Radnja se odvija u Beogradu, u konkretnom geografskom prostoru, ali svijet ovog romana nije određen samo konkretnim već i fantastičnim. Pri tom fantastično ne stoji u binarnoj opoziciji realnom, već se ti pojmovi prepliću, opalescentno se presijavaju oba kroz cijeli roman, međusobno su odijeljeni samo tankom prozirnom skramom. Jednom prilikom šetajući Beogradom narator ostaje začuđen prizorom koji zatiče danima, mnoštvom galebova, što ga uznemiruje. Sretnuvši ga tako zabrinutog Zuko Džumhur mu objašnjava da je to obični galeb koji je došao Dunavom sa Crnog mora, lijepa ptica koja elegantno leti kao da udara krilima u tipke zraka te kako je Bog namijenio pticama da povezuju nebo i zemlju, da ne postoje kao dvije krajnosti koje se ne dodiruju, kaže mu kako su to Božiji glasovi koje samo rijetki mogu protumačiti, Milostivi nam nešto poručuje.

U jednom dijelu romana narator sa svojim prijateljem slikarom Gabrijelom posmatra red ljudi koji su se skupili da odaju posljednju čast umrlom predsjedniku. Tada slikar primijeti nešto: da svi koji stoje u redu cupkaju. Naglas se pita zašto to rade kad nije hladno, mjesec je maj i daje odmah odgovorda to oni utiru stazu za novo zlo, za Antikrista. Tada Gabrijela podiđe jeza kao pri susretu sa đavolom.

Značenje pojma 'kristalne rešetke' otkrio je naratoru upravo on, slikar. Kristalne rešetke su najjednostavnije rečeno struktura kristala koja ga drži u cjelini, pojam koji su mineralozi definirali. Struktura održava cjelinu i pri tom odražava jednu stabilnost i čvrstinu, ali ujedno te su rešetke i prozirne. Otud Gabrijel izvlači metaforu kristalnih rešetki, ali sada kao duševnog pojma. Za njega je duša prožeta tom rešetkastom strukturom, i sve krajnosti u čovjeku su odijeljene njom ali nisu do kraja odvojene već se međusobno prepliću jer su rešetke prozirne i često propustljive, pa se u čovjeku istovremeno odražavaju vizije i Boga i đavola. U duši, krajnosti se ogledaju. Bludničenje i čednost, nakaznost i sklad, sve one stoje jedna spram druge kao u ogledalu. Spoznaja da je ljudsko biće toliko natopljeno krajnostima, da smo istovremeno sposobni za đavolja zla, ali i da smo božanskim nadahnuti, dovodi nas u rastrojstvo, pa često zavapimo: 'Zašto stvari nisu čvršće i trajnije?'

... dobro znam da usprkos svim prijestupima i porocima čovjek mora izaći na stazu kojom će ga voditi njegovo srce do neke spoznaje i vrline. Neko mora pomilovati grešnika, inače će sve otići k vragu.[iv] Kao izlaz se postavlja pomilovanje, oprost, to jest ljubav kao jedina nada za spas čovjekove duše.

 

[i] Mirko Kovač. (1995). Kristalne rešetke. Sarajevo: Bosanska knjiga.

[ii] Enver Kazaz. (2015). Fotelja iz majčinog dnevnog boravka U: Novi Izraz, br. 63-64/I. Sarajevo: P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine

[iii] Mirko Kovač. (1995). Kristalne rešetke. Sarajevo: Bosanska knjiga.

[iv] Ibid.

Lejla Ljuca, saradnica

profesorica BHS jezika i književnosti

Diplomirala na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanskom, hrvatskom, srpskom jeziku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je trenutno na magistarskom studiju. Osim što studira, radi i kao profesorica BHS jezika kao drugog/stranog.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.