Žargon i rod u romanu za djecu i mlade "100 zmajeva" Nenada Veličkovića

ponedjeljak, 13. februar 2017.

Nestandardni idiomi (dijalekti, žargon) u književnosti prvenstveno imaju funkciju karakterizacije likova. Govorom se pripovjedač razlikuje od likova, bilo da je on unutardijegetski ili izvandijegetski. U slučaju da pripada svijetu o kojem pripovijeda, po govoru ćemo prepoznati njegov socijalni status, godine, rod, porijeklo itd. Ako je pripovjedač izvan tog svijeta i još ako je sveznajući, utoliko će biti važnije da pripovijeda neutralnim, standardnim jezikom.

Žargon se kao legitimno stilsko obilježje (Katnić-Bakaršić 2007: 225) ovjerava 50-ih godina 20. stoljeća romanom J. D. Selingera, Lovac u žitu. Osim što je imala funkciju oneobičavanja jezika i, posljedično, šokiranja publike, upotreba žargona značila je i uključivanje književnosti u sferu popularne, zabavne kulture. U romanu se glavni lik i pripovjedač, unutardijegetski, obraća čitaocima i priča im svoju priču, što opravdava upotrebu žargona i poštapalica. Holden Caulfield (Holden Kolfild) govorom se identificira kao drugačiji, drugačiji i od svojih vršnjaka i od odraslih. Njegovi profesori i osobe koje sreće svi govore standardnim jezikom. Kada govori o čitanju knjiga, Holden postavi pravilo da je knjiga koju čita dobra ako poželi da se s tim autorom druži. Drugim riječima, knjige moraju biti zabavne i interesantne. Podražavanje govornog jezika kojim se odaje utisak razgovora odlično je stilsko sredstvo da se to i postigne.

Osim putem jezika (žargona) i popularne kulture (književnosti, stripova, muzike itd.), mladi se prepoznaju i svoj svijet uspostavljaju u odnosu na odrasle i po načinu oblačenja. Plavi džins, kao artefakt popularne kulture, poslužio je Aleksandru Flakeru pri imenovanju prozne produkcije koja izgrađuje svoj osebujan stil na temelju govorenog jezika omladine i osporava tradicionalne i postojeće društvene i kulturne strukture (Flaker, 1983: 36; prema: Kolanović 2005) – prozom u trapericama.

Kako Flaker kaže, više se standardni jezik ne može učiti od dobrih pisaca: Potvrdio je to i razvitak hrvatske proze u trapericama s njezinim okretanjem prema urbanom slangu (Majdak, Majetić i dr.) kao stilističkoj opoziciji jezičnom novoštokavskom standardu (Flaker 1986: 347). Po pravilu, ovi romani pisani su kao i Lovac u žitu u prvom licu a pripovjedač i glavni lik je buntovnik, skeptični i nekonformistički predstavnik mlade generacije, mladić u trapericama (Flaker 1986: 245).

Iako ne postoji sarajevska proza u trapericama, romani Kapora, Majdaka, Slamniga i drugih bili su popularni i u Bosni i Hercegovini, a njihove se knjige mogu naći u dječijim bibliotekama. Na Selingerovog Lovca u žitu i na tradiciju romana u trapericama oslanja se roman za djecu i mlade Nenada Veličkovića 100 zmajeva.

Radnja je izmještena sa ulica grada u izviđački logor kod vodopada Kravice, u 80-e godine. Izviđači zmajevi se ne dosađuju i ne lutaju, nego imaju dnevnu zapovijest i isplaniran svaki dan, a svijet odraslih oličen je u devetnaestogodišnjem vođi Heliksu i strogim izviđačkim pravilima koja se u toku romana pokazuju kao važna i opravdana: incidenti kao alergije, zmija ili pad sa stijene lekcija su djeci da se mora naučiti živjeti u prirodi i sa njom. Odrastanje se u romanu pokazuje kao preuzimanje odgovornosti za sebe i duge.

Umjesto jednog, buntovnog, neprilagođenog lika, u ovom romanu imamo troje glavnih likova. Jedna od njih, Dijana, sebe zove Holdijana Kolfild, jer se vidi kao ostvarenog lovca u žitu, pošto se brine za najmlađu djecu. Druga je autsajderka, Tara, jer je prvi put na logorovanju i jer ide u međunarodnu školu u Francuskoj. Treći je Šiljo, neprilagođen zato što zna sve o čvorovima i topografiji a ne zna sa djevojkama. Dijana dovodi svoju rodicu Taru na logorovanje, gdje Tara upoznaje Dijaninu simpatiju Šilju, u kojeg se i sama zaljubi.

Roman je napisan u prvom licu, ali tako da se smjenjuju monolozi tri glavna lika dati u nepravom upravnom govoru[1] i dijalozi sa ostalima. Monolozi su označeni zagradama. Glas pripovjedača čujemo u podnaslovima poglavlja, opisima fotografija i tek ponekad, obilježeno kurzivom, u tekstu. Podnaslovi su, kao i u Beleškama jedne Ane, duhoviti sažetak poglavlja: POGLAVLJE SEDMO / U kojem Heliks pred Šiljom izvodi / jedno majstorsko bacanje mrmka (str. 242). Fotografijama:

f: tri šatora kojima je prednja stativa izvađena. Zbog toga im je ulaz spušten, zgužvan, kao lice čiji je nos oboren prema grudima. To su šatori koji se “stide”, jer su neuredni unutra. Ili se u njima, uprkos zabrani, pušilo. Ili oboje. Kao, recimo, u Tarinom: gomila stvari na krevetima, Ambra pravi vješalice, Nina puši i pregleda Tarine stvari... (str. 256)

uvodi se radnja, daju se indikacije ko govori u dijalogu koji slijedi i opisuju se logor i okolina. U podnaslovima se pripovjedač indirektno obraća čitaocima: POGLAVLJE TREĆE / U kojem čitalac, ako i njega ponese / uzbuđenje zbog premijere igre spoj, / povremeno neće biti siguran ko kada / govori, iako to, nakon šest dana / poznanstva sa likovima nije baš previše / vjerovatno. Pa niti opravdano. (str. 347); priča se personifikacijom oživljava: POGLAVLJE TRINAESTO / U kojem priča nakratko odluta u Pariz. (str. 256), što sve doprinosi živosti pripovijedanja i daje humorni ton.

Žargon u romanu nije manir kao što je to često slučaj sa prozom u trapericama. Kao i ostali nestandardni idiomi, ima prvenstveno funkciju karakterizacije likova. Pošto nema didaskalijskih napomena ko govori, po frazama karamba i karambita ili helemneise prepoznat ćemo Zombija, po parafrazi grom i kakao!? Krleta; Čvarak uvijek ubacuje varijacije narodne izreke svrbi me lijevi dlan: Svrbi me ispod pazuha, biće danas nekog pentranja... (str. 185); Svrbi me pupak, biće guzovače... (str. 514). Ćići je dobio nadimak zbog svoje uzrečice ćići. Neki se likovi prepoznaju po dijalekatskim karakteristikama: Čika Prele po ekavici, a Dada po tvrdim afrikatima: Hočeš me namazat po ledžima? (str. 68). Bjanka se prepoznaje po ruskim izrazima (harašo, baćuška), a Janbo po indijanskom (metafore, bezlični glagolski oblici itd.). Sebe u vodnoj svesci opisuje riječima Janbo, Lopata Koja Sjedi, pisati u ovaj Lišće koje govori (str. 71). Bjanka ponekad ubacuje ruske riječi, prilagođene, kao baćuška, a ponekad riječi samo zvuče ruski: Ono što mu je tvoj daragoj danas uradio... (str. 534). U novinama TheTrachTimes daje lekcije iz feminizma:

“Djevuške debeljuške! Što vi možno činit, kad maljčiki ne ljubljat djevušake debeljuške? Možno se u sebja zaljubitj! Skažite sebja: debeljuška sam, ali zdravuška, ja ljublju piroški i boršč, pamjatna sam, imam oči čarni. Oči, djevuške maje, nikad ne buđet što? Debeljušake!!

A kad se djevuška u sebja zaljubit, i maljčiki se u nju zaljubit. Maljčiki ne tražit sebja djevuška za nasitj na ledjuška.”

A Meša komentira: Čovječe, opičena je sto na sat. (str. 265).

Dijana se u monolozima sebi obraća nadimkom Krofnice, čime se blago prekorava zbog debljine. Kao i Holdijana, i ovaj nadimak je tajni. Skoro svi zmajevi imaju neki nadimak, koji je ili izvedenica iz imena (Tara, Taročka, Taca, Dijana, Diduška, Dixi, Di, Laki, Lakić) ili disfemizam nastao po principu karikature: Šiljo, Zombi, Glaveks, Hape: Koji je moj nadimak? Hape. Sama ti riječ sve kaže. (str. 78). Osim po nadimcima, zmajevi se prepoznaju i po vodovima: Štab (odrasli), Lune, Svile, Plamen (Darkerke), Amicitia, Klikeri (Klikerići, dudojedi – vod najmlađih), Skakavci, Klokani/Kenguri, Strela, Mineri, Klub, V.O.T. (Votovci).

Vodovi se među sobom razlikuju po majicama – uniformama, ali i po jeziku – stilu kojim pišu vodne sveske ili se predstavljaju:

Dozvolite da Vam predstavim Vitezove Okrugle Tepsije. Skraćeno V.O.T. Ser Oskar...

(Izgleda puno bolje nego što zvuči. Naročito ujutru...)

– Na usluzi.

– Princ Baliant...

– Sluga.

– Ser Cuco od svete Zeljanice...

– Poštovanje.

– Ser Igor od Eskalibureka...

– Naklon.

– I Ser Lala od Tikvenjače. (str. 145)

Svi zajedno su zmajevi i zmajice, učestvuju u Zmaj open turniru u badmintonu i zmajoviziji, a vod pobjednik u višeboju dobija Zmajevo koplje kao nagradu.

Šiljo, kao ni Dijana, ne koristi žargon. Osnovna tema njegovih monologa su izviđači, taktika u višeboju, a sve vrijeme preispituje svoje ponašanje i svrsishodnost strogih pravila.[2] Obično su njegovi monolozi nastavci dijaloga: sve ono što prešuti svojim sagovornicima i sagovornicama.

Tarin govor je karakterističan po izvorno engleskim frazama (Well; bytheway; Malo too much; cool; svi su busy; Ovo je the best; sorry) i uduplavanju izraza: Brzo odavde. Brzobrzobrzobrzo...; Kako je dobrodobrodobrodobro... Tara je iz Francuske, u školi uči engleski jezik i čita modne časopise. Iz njih je veznik &: Bingo, ako do kraja sve prođe bez prišteva & herpesa... & ožiljaka... & peruti... (str. 225). Obično se engleski izrazi ne stavljaju u kurziv (osim kad se naglašavaju) i dati su izvorno baš da bi se naglasilo da ona zna engleski vrlo dobro i da pohađa međunarodnu školu. S druge strane, engleske fraze (kao i njena markirana odjeća, moderna šminka, kondom u neseseru) služi kao anticipacija modernog žargona mladih koji je preplavljen istim tim frazama, nekad fonetski prilagođenim (bizi, sori) ili izvornim (cool, bytheway). Tara je manekenka, ne zna kako se zvala peta ofanziva i u školi nije učila o sekretarima SKOJ-a, te tako funkcionira kao onaj lik u romanu s kojim se današnji mladi čitaoci i čitateljice mogu poistovjetiti.

Ona nas uvodi u svijet izviđača i u njihov stručni žargon jer njoj drugi objašnjavaju šta se dešava: – Fajn, samo mi objasni šta je to povečerje? – To je vrijeme kad trebaš biti u vreći, u krevetu, u šatoru. (Veličković 2008: 35); Onda napraviš čvor koji se zove skraćivaljka. Ovako. (str. 16). Kao i u slučaju svakodnevnog žargona, da biste bili dio grupe, morate savladati jezik. Tara se na početku ispravlja: Toalet, pardon, latrina: mislena imenica. (str. 22); Ovdje je najbolje zabosti nos u tanjir. Pardon, porciju... (str. 23). Kasnije usvaja ispravnu terminologiju: (Neko i toradi. Latrine, kako se to ovdjestručno kaže.) (str. 346). Upoznavanje drugih zmajeva i zmajica dešava se uporedo sa usvajanjem jezika: ali ko će popamtiti sva imena? & nadimke. & nazive. Za stvari. Za dijelove dana. Za čvorove! Moraš upisati kurs jezika. Da razumiješ šta se traži od tebe. Da izvršavaš. (str. 22).

Žargon uobičajeno shvaćen kao govor marginaliziranih i kriminalnih grupa u ovom romanu iskorišten je za karakterizaciju članova voda Mineri. Minirati u žargonu znači kvariti, remetiti, narušavati (Saračević 2007: 159), a Mineri su grupa mladih delikvenata koji su na logorovanje došli na nagovor jednog od njih. Šiljo je njihov vođa sa zadatkom da od njih napravi pravi vod i zaradi značku instruktora. Na početku Hape poručuje Šilji da je njegov napor uzaludan: Nas to ne zanima. Mi smo došli ovdje zbog salate. Kontaš? Zbog koka. Ko-ka. Curica. Loma jezero, loma gitara, loma torša... (str. 78). Prvih nekoliko dana i Šiljo počne sumnjati u svoju misiju,[3] ali se dokaže kao vođa kada ih uspije zainteresirati da zajedno postave osmatračnicu i kada im na primjeru igre dukat dokaže da se timski može više postići. On Minere zove Trutovima dok se ne dokažu kao pravi vod: počnu nositi svi iste mornarske majice, izmisle svoj pozdrav (Hoj-la!) i zainteresiraju se za pobjedu u višeboju.

Mineri se solidarišu kao grupa prvenstveno po žargonu. Zombi ispravlja Heliksa koji provjerava šta su radili: – Izvinioprosti, ne kaže se šator nego torša. I nije čitav dan. (str. 49). Kada Šiljo pokušava da ih uozbilji, koristi izviđačku terminologiju: – Da u devet uveče vežemo pertle? Čvorove. (str. 30).

Osim što se povezuju zajedničkim žargonom, kao članovi grupe (i kao muškarci) dokazuju se i u odnosu prema djevojkama. One su shvaćene kao seksualni objekti, logorovanje kao lov, a krajnji cilj je dokazivanje. U dva navrata Šiljo odbija učestvovati u raspravama koju bi ti prasnuo. Prvi put Šiljo odgovara To su naše drugarice (str. 147). Drugi put napušta osmatračnicu kad rasprava skrene sa teme igre:

– Šiljo, bil ti nju malo...

– Ne bi! Silazimo!

– Pustite dečka, on je pristojan.

– Ako je pristojan, nije peder. Zibaju se i njemu ko i meni. U sekundi fasovat morsku bolest. Da nam je neki durbin sad ovdje... Gledajte kako joj se majica oznojila... I ja bih izgubio da sam na Šverkovom mjestu.

– Šiljo, da ste nju dali za nagradu, umjesto one motke, ja bi se sve nogom u guzicu udaro da pobjedim u tom višeboju.

– Šta bi nas osam s njom jednom?

– Igrali badminton.

– Ja bih joj sve baco visoke lopte, da joj se dude dižu.

(Debili! Totalni debili. S mozgom veličine testisa. Šta ako joj se majica oznojila. Cura igra bolje od svih njih zajedno. Debili.)

– Gotovo! Pobijedi ga cura dok si reko seks. (str. 237)

Momci se potvrđuju kao muškarci i kao članovi grupe osvajanjem djevojke i seksom ili bar pričanjem o tome. Solidarnost se potvrđuje u dijeljenju ovakvih opscenosti. Šiljo je dva puta propustio priliku da postane dio grupe odbivši odgovoriti na pitanje s kojom bi imao seks, čak i nakon pružanja drugarske pomoći: Koju ćeš da ti nabacimo? Nisi ti nama bilo ko... (str. 147). Solidarnost sa Šverkom, kojeg je pobijedila djevojka, izražava se tako što se njena igra ocjenjuje sa igra ko muško i tako što se priznaje da bi svaki muškarac (heteroseksualni!) izgubio jer bi mu pažnju odvukle njene grudi, njene ženske spolne karakteristike, ona kao žena.[4]

Dobacivanje momaka djevojkama problematizira i Tara. Prvi put kada Zombija pita da pojasni zašto je skandirao na Taletove stihove Jaje na oko nema mi sjaja. Kajgana mi nije delikatesa. Malo su mi dosadila jaja. Dajte mi koke. Ribe! Mesa!! (str. 278):

(Bilo je jasno. I nije bilo smiješno. Nego vulgarno. Svim djevojkama je bilo malo neugodno. Lako im je da galame kad su u čoporu. Neka sada objasni šta je tu smiješno.)

Tara ga ostavlja ne pristajući na seksizam da se svodi na meso. Drugi put sve dobacivače ostavlja bez daha i bez komentara svojom profesionalnošću i ljepotom na modnoj reviji, gdje izlazi obučena u bikini od marama.

Dobacivanje ima funkciju stvaranja kohezije među grupom koja se solidariše u odnosu na druge. Kada Šiljo igra protiv Heliksa, dobacivanje je podrška Šilji ali i signaliziranje da Heliks nije njihov:

– Ši-ljo! Ši-ljo! Razvali levata!

– Teci rijeeeko, reci moooru, Kako Šilja deeere ćooooru...

– Šiljo, imaš ga. Majstore! (str. 308)

Druga važna funkcija jeste izazivanje smijeha kod publike neobičnim igrama riječi (npr. rimom moru – ćoru), s idejom da se humorom prikrije uvreda.

Kako smo vidjeli u prethodnom primjeru, na žargonizme disfemizme može se odgovoriti svođenjem općenitog na pojedinačno: Jesam li i ja meso?, a može se i uzvratiti istom mjerom: – Dole glavu, glavonja! – Oš da te glavonja štocira glavom! (str. 383).

Iako djevojke ne učestvuju u javnom dobacivanju, koriste disfemizme za izražavanje neslaganja ili nezadovoljstva. Kad Zombi Tari pokaže Heliksa, nazove ga šulj i objasni da to znači dosadan. Kasnije Tara rezimira svoja nova poznanstva: Jasna, koja je šulj, & Zombi, koji je simpa (str. 22). Dijana u sebi negoduje: Blesače drobe, mi spavamo (str. 38). Kao što nadimaka ima i pozitivnih i negativnih, tako ima i etiketa: Yesss! Nera, boginja! (str. 352).

U opisu jedne fotografije imamo katalog uvreda kojima se momci časte:

f: Mineri, nakon pobjede. Hape drži u ruci dukat. Ali poleđina fotografije je zanimljivija. Na njoj je spisak riječi korištenih u polemici koja se u Klubu vodila nakon izgubljenog meča: baba, balvan, budala, bukvan, ćoro, glavonja, idiot, imbecil, kilava baba, kilo, konj, kreten, krezo, kvočka, majmun, mazga, miš, ovan, parmak, plovak, seljačina, smlata i smoto. (str. 184)

Uvrede se daju u odnosu na izgled (ćoro, glavonja, krezo), drugi se izjednačavaju sa životinjama koje konotiraju različite negativne karakteristike (konj, majmun – glup, miš – kukavica, mazga, ovan – tvrdoglav), protivnik se izjednačava i sa (nesposobnim) ženama: baba, kilava baba (pa se izvodi kilo). Kvočka je dvostruka uvreda: protivnik se vrijeđa po tome što je glup i puno priča i po tome što je žena. Najviše je sinonima za glupu osobu (balvan, budala, bukvan, idiot, imbecil, kreten, parmak, plovak) ili nesposobnu (smlata, smoto). Uvrede su u skladu sa kontekstom, igrom dukat, koja zahtijeva brzinu u pokretu i u razmišljanju.

Žargonizmi neologizmi u govoru djevojaka uglavnom su eufemizmi, riječi kojima se izražava familijarnost sa stvarima: – Šta ti je to? – Nanognica. U Indiji ovo nose protiv zmija. (str. 10); – Prvo rasporedi istise po koži. – Šta da rasporedim? – Istise. To ti je ono što istisneš iz flašice, kad jednom pritisneš. To je Dijana smislila da se tako zove. (str. 68).

Kada djevojke govore o momcima i zabavljanju, koriste izraze: zatreskati se u nekoga, furati s nekim, prekinuti, dati nekome korpu.[5] Momci, s druge strane, koriste: otkačiti na nekoga, trzati na nekoga, zbariti ili osvojiti djevojku, trošiti se s momkom, maznuti djevojku.[6] O seksu djevojke govore u eufemizmima, kao kada ispituju Taru da li ona sa Zombijem baš ozbiljno: – Pa kad dođe do ambulantnog šatora, onda je ozbiljno. A nisi ti znala? (str. 291). Kad Bjanka kaže Zanimaš ih samo za bacanje ikre ovim disfemizmom žargonizmom bacanje ikre buni se protiv poimanja seksa kao nečega što momci rade i protiv shvatanja da su djevojke u tome samo objekti.

Disfemizme prasnuti ili maznuti momci koriste kada se hvale, ali Mešu za njegovu djevojku pitaju cenzurirajući se: – Meša, pošteno: jesi li..? – Šta? – Sa Medinom? – Skoro. (str. 316).

U razgovorima momaka samorazumljivo je da muškarac treba napraviti prvi korak i da je djevojka sredstvo, a ne učesnica u odnosu. Međutim, i djevojke razgovaraju o preuzimanju odgovornosti. Dada savjetuje Dijanu da mora poljubiti Šilju: – A šta hočeš? Da požutiš od čekanja? (str. 341). Pri tome momci smišljaju taktike (Zombi za Taru priprema večeru, Šverko je želi odvesti u grad, Hape priprema ambulantni šator za Dadu), a djevojke igre (da igraju Heliksovu igru spoj). Momci su kompetitivni,[7] a djevojke kooperativne (Tara izbjegava Šilju jer zna da je Dijana zaljubljena u njega).

Psovke u romanu koriste isključivo momci, i to samo kao uzvike: – Jebiga. Nismo došli ovdje da dižemo šatore deset dana. (str. 243); – Jebemti, osijedio sam zbog njega. Karamba i karambita! Hoćeš ti cigaru? (str. 301); – Jebote! To baš nikako ne očekuju... (str. 330).

Djevojke ne koriste psovke i cenzuriraju se i za druge skatološke izraze:

– Ko pisne, g. stisne.

– Pis...

Stis! (str. 495)

U njihovom razgovoru nema potrebe da se druge djevojke šokiraju.

Tračanje se pokazuje kao uobičajena praksa među mladima, ne ekskluzivno svojstvena djevojkama. Oskar i Gorčin vode rADIO hOPEN hAIR, na kojem osim vijesti o rezultatima na višeboju i vijesti od jučer redovno imaju priloge koji parodiraju trač-emisije (Danas nećete saznati), savjete (Imam jedan problem bolje nego dva) i reklame (A sad, malo reklama: Nemoj napraviti grešku koja je napravila tebe. Koristi kondom. (str. 365)). Četvrti dan skraćuju naziv u radio ha und ha (parafraza ka und ka), a poslije u er-ha-ha. Odomaćivanje engleskih riječi umetanjem glasa h i angliziranje domaćih riječi jedna je od strategija žargonizacije. Igra riječi koja je rezultat ovakvog neobičnog spoja ima komični efekt: hOPEN hAIR hIT hEFTE! (str. 343).

Meša i Medina uređuju novine TheTrachTimes (TTT), koje također donose vijesti sa rezultatima na višeboju, ali i tračeve (koje saznaje IsTRAČivački tim). Kada im se pokvari mašina za štampanje, prave štriknovine.

Kao poseban tvorbeni model žargonizacije Ranko Bugarski izdvaja slivanje, kojim nastaju blende ili slivenice. Njegova je ocjena da je ovo danas po svoj prilici najživlji način građenja riječi (Bugarski 2006: 227). Primjere je nalazio u omladinskom žargonu, u medijima i u reklamama. Primjeri iz omladinskog žargona rezultat su humoristične igre riječi, dok u medijima i reklamama imaju funkciju privlačenja pažnje publike.

Nazivi radija i novinaprimjer su slivanja engleskih i bosanskih riječi, dok je IsTRAČivački tim primjer vizuelnog izdvajanja jednog elementa slivenice. Zmajovizija i Čvorologija su nazivi emisije (zmaj + Eurovizija) i takmičenja u vezanju čvorova (čvor + logija), Heliks je čvorolog, prostor gdje se takmiči je čvoralište (čvor + igralište), Čvorodrom (čvor + hipodrom) ili Čovorokana (po uzoru na fudbalski stadion Marakana), a prostor gdje je publika je mahalište (igralište gdje se maše). Radio emitira program na frekfenciji 100 megasrca (100 megaherca + 100 srca).

I u razgovorima zmajeva možemo naći slivenice čija je funkcija da zabave:

– Imam ja jedno pitanje. Šta tražimo?

– Vrtaču.

– Šta je to?

– Dolina. Rupa. Roša.

– Ooo, vidi Hapeta, tupografa. (str. 460)

Tupograf je slivenica tupana i topografa, disfemični eufemizam kojim se na šaljiv način odaje čast Hapetu da zna geografske termine.

Iz ovih primjera vidimo kako žargon nastaje u dijalogu i kako zavisi od konteksta. Sinonimi čvorodrom, čvorokana, čvoralište pokazuju kako je prvenstvena funkcija žargona ludička. Spajanjem takmičenja u vezanju čvorova i fudbalskog stadiona Marakana izjednačavaju se ove dvije igre, čime se daje veća važnost vezanju čvorova. Komentator će u jednom trenutku, malo ga prebacilo, uzviknuti Gooooooooooolll (str. 520). Kako Bugarski kaže, možemo sami ocijeniti da li je slivenica banalna pomodna novotarija ili zaista uspela, duhovita i izazovna kreacija koja podstiče maštu: Ovo utoliko pre što se čini da je, uopšte uzev, eksperimentisanje rečima jedan od prijatnijih načina saznavanja sveta (Bugarski 2006: 236).

Komični efekt žargonizama u romanu se koristi podjednako kao i igre riječi, parafraze, aluzije i citati i nemoguće je analizirati samo upotrebu žargonizama. U primjerima: Dragi ha und ha. Kako da natjeram jednog dečka da mi jede iz ruke? Z. Draga Z., tebi ne treba dečko nego cuko. (...) Dragi ha und ha. Moj momak me nagovara da snifamo ljepilo. Mogu li od toga izgubiti kontrolu nad sobom? N. Draga N., ne može ako budete snifali selotejp. (str. 365) Oskar i Gorčin se igraju doslovnim značenjima izraza jesti iz ruke i snifati ljepilo. Žargonizam snifati ne doprinosi humorističnom efektu, ali ima funkciju davanja autentičnosti izrazu.

Jedna od taktika izazivanja smijeha jeste ponavljanje. Hape svira na gitari i parafrazira pjesme kako bi ih prilagodio situaciji. Dok kopaju rupu za latrine, pjeva Ja pjevam svoj bluz bez namjere bitne... Za našeg Čvarka sve rupe su sitne... (str. 12), a onda nastavlja – Ja pjevam svoj bluz, tu muziku staru... Šta će mi krampa kad imam gitaru... Jer meni bluuuz žilama struji... Mi nismo krtice, mi smo slavuji... (str. 13). To postaje prepoznatljiva pjesma pa se ponavlja i na radiju hOPEN hAIR. Balašević je veoma popularan među zmajevima: Oprosti mi Kaaatriiin, što moram u latriiiin... (str. 517).

Funkcija žargona u romanu 100 zmajeva jeste karakterizacija likova jer je roman napisan u prvom licu ali tako da se monolozi tri različita lika sa dijalozima svih ostalih likova isprepliću. Članovi voda Mineri izražavaju unutargrupnu solidarnost koristeći žargon i šatrovački govor. Kada govore o djevojkama, pokazuju negativnu stranu žargona kojim se objektificiraju žene. S druge strane, govor djevojaka nije obilježen žargonom, nego je obojen ustaljenim žargonizmima kojima se izražava familijarnost. Žargonom mladi uspostavljaju svoj identitet kao mladi (nadimci, korištenje engleskog u svakodnevnom govoru, igre riječi), odnosno djevojke/momci. Žargon se u romanu koristi s obzirom na situaciju i efekt koji se želi postići. Nije, kao u prozi u trapericama, manir, nego je autentični izraz jezičke kreativnosti mladih, sredstvo pružanja otpora prema svijetu pravila i odraslih i stvaranja unutargrupne kohezije.

 

[1] Monolozi su kombinacija upravnog i nepravog upravnog govora: (Vuuuf. Sad već malonimalonije zanimljivo. Sigurno se vrte ukrug. Trnje, rupe, sparina, bube... Čudo da još nijedna nije stala na zmiju. Ili da na ovom kamenju nije iskrivila nogu.) (str. 461).

[2](Super. Šta se desilo? Je li se raspala sveska? Nije. Ergo, može se bez pravila. A bez principa? Princip je, naprimjer, da uvijek treba pomoći onome kome je pomoć potrebna. Bez principa – ne.) (str. 524, 525)

[3] (Eto, Trutovi postrojeni. I? Šta sad? Komanda mirno, staće mirno. Ili neće. Na desno ravnajs, poravnaće se. Ili neće. Čemu služi to poravnavanje? I komandovanje. Šta je lijepo u tome? Šta je u prirodi poravnato, “pod konac”? Ništa. Šta je problem u tome što ih zanima samo seks. Šta su boje na cvijeću, i šare na bubama, i mirisi, perje, cvrkut, nego seks?) (str. 146, 147)

[4] Kad Čvarak kasnije komentariše kako ga je Tara nalupala, prvo govori o njenoj kondiciji i jačini udarca, a onda i o nedostatku koncentracije: Ona u majici, a oznojila se, kako skoči, tako se dude zabibaju, ne znam gdje sam ja, a kamoli gdje je loptica. I njegov komentar je isti: Ono nije žensko, ono je... (str. 411).

[5]– Bjanka, majke ti, o čemu si ti s njim pričala kad ste furali? (str. 88); – Di, je li istina? – Dao ti korpu? (str. 426); Daj, majkovićko, pusti ženu. Jedino ako baš nije dooobro zatreskan u neku drugu. (…) – Čim ti stave ruku na rame, gotovo je. Drugu ti odmah guraju u majicu. – A šta tome fali? – Sve. Zanimaš ih samo za bacanje ikre. (str. 342)

[6]– Pa šta čekaš? Otkačila je na tebe. (str. 479); – Daj, Šiljo, nisam slijep. Pa vidi se iz aviona. – Šta se vidi iz aviona? – Da ste vas dvoje trznuli jedno na drugo. (str. 490); – Bogati, jesi li je maznuo? (str. 479); – Da ima kod nas ovog mirisa, kupio bih ga i namiriso cijelu sobu. – A nema ga? Otkud njoj. – Od one nove. Od one manekenke, što se troši sa Zombijem. – Otkud ti znaš da se troši! – Rekla mi je Medina. – Odkud ona zna! (str. 317)

[7]– Bogati, jesi li je maznuo? – Nemoj ga sad, vidiš da broji korake... – Nije da mi nije drago. Nek je jedan naš, samo nek nije neko iz Kluba. (str. 479)

 

Izvor i literatura

Veličković, Nenad. (2008). 100 zmajeva. Sarajevo: Omnibus.

Bugarski, Ranko. (2006). Žargon: Lingvistička studija. Beograd: Čigoja štampa.

Katnić-Bakaršić, Marina. (2007). Stilistika. Sarajevo: Tugra.

Kolanović, Maša. (2005). Što se dogodilo s trapericama?: Dijalog popularne kulture i novije hrvatske proze. Zagreb: Zagrebačka slavistička škola.

Saračević, Narcis. (2007). Rječnik sarajevskog žargona. Zenica: Vrijeme.

Napomena

Poglavlje preuzeto iz neobjavljene magistarske teze: Sandra Zlotrg. 2016. Rod i upotreba jezika u žargonu. Magistarski rad. Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Sandra Zlotrg, PROFESORICA BHS JEZIKA

izvršna direktorica

Završila Filozofski fakultet u Sarajevu: bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda BiH i komparativnu književnost. Radi kao lektorica i kao profesorica BHS jezika kao drugog/stranog. Zanima je feministička lingvistika i uživa u objašnjavanju kako gramatička pravila imaju smisla.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.