Slušati i biti tu: rad sa štićenicima Doma Bjelave

30. decembar 2016

Udruženje za jezik i kulturu Lingvisti, uz pomoć Općine Centar, devetu godinu zaredom uspješno je organiziralo instruktivnu nastavu engleskog i njemačkog jezika za štićenike i štićenice Dječijeg doma Bjelave. U nastavku donosimo iskustva mladih nastavnika i nastavnica koji su radili na projektu.  

 Slušati i biti tu: rad sa štićenicima Doma Bjelave

Djeci najviše nedostaje da neko sa njima razgovara. Posebno sam to primijetila kod R. R. je jako dobar dječak, koji je potcijenjen u svakom smislu riječi. Jako je pametan, brzo uči i poslušan je kada vidi da mu neko zaista istinski posvećuje pažnju. Kada sam prvi put došla, lupao je prstima od stol. Mislila sam da je to samo neki dječiji hir, da izaziva ostale. Kada sam ga upitala zašto lupa, on mi je rekao: "Da li ste ikada obratili pažnju na to da svaki prst zvuči drugačije kada udarate njime od stol? Ne zvuče isto". Pokušala sam i sama lupati, i primijetila sam da je u pravu. Bio je očaran mojom očaranošću, a ja sam pohvalila njegovu znatiželju. Iskreno, nikada nisam razmišljala o tome, a on me je tome naučio. Nakon tog dana, R. više nikada nije lupao od stol.

***

Jako sam zadovoljan iskustvom predavanja engleskog jezika u Dječijem domu Bjelave. Osim odlične prakse upoznao sam i zanimljive učenike, individue, te sa sigurnošću mogu reći da sam nešto i naučio. Časovi su generalno prošli jako dobro. Naravno, početak je bio pomalo težak kako za mene tako i za učenike kojima sam predavao, odnosno davao instrukcije. Bez obzira na njihov stav o engleskom jeziku potrudio sam se da časove učinim što zanimljivijim, a da opet slijedim školski plan i program. Već sam nakon prvih održanih časova primijetio da su me učenici bolje prihvatili i da su se prestali žaliti da neće da uče i rade engleski jezik. Također sam primijetio da sam ohrabrio učenike da se počnu javljati u školi sa namjerom da dobiju bolje ocjene. Stimulirao sam ih da pričaju i pišu na engleskom jeziku bez straha da će pogriješiti. Već nakon nekoliko vježbi zaključio sam da su učenici usvojili određene fraze u izgovoru. Ove vještine su se također dodatno poboljšale kroz razne zanimljive igre koje sam im predstavio. Smatram da se svaki jezik treba učiti bez stresa, kroz igru, te da se najbolje nesvjesno usvaja. Naravno, igrice su bile prisutnije kod mlađih učenika, dok sam starijim učenicima zaista služio kao instruktor koji im je objašnjavao ono što im je bilo potrebno.

***

Dana 7. 10. 2016. prvi put sam otišla u Dječiji dom Bjelave. Tog dana odmah sam upoznala domara, koji me je uputio kod mog prvog učenika M. Prvi čas sa njim bio je malo zastrašujući, jer je dječak izrazio veliko negodovanje povodom učenja njemačkog jezika. Međutim, kroz priču i upoznavanje saznala sam da je na polugodištu prošle godine imao iz njemačkog jezika zaključenu negativnu ocjenu, te da je demotivisan. Učili smo malo po malo, ali intenzivno. Jedinicu koju je već imao popravili smo ocjenama 4, 2 i 3. Posljednji čas smo se prisjećali početnog negodovanja, te je on sam rekao da je ponosan na sebe. Atmosfera nam je u maloj učionici uvijek bila prijatna. Isti dan upoznala sam djevojčicu A. Ona je učenica sa vrlo dobrim ocjenama, te smo nastojali njen najdraži predmet, njemački jezik, usavršiti. A. je boljela noga, pa je nosila gips i nije išla u školu dvije sedmice. U tom periodu smo intenzivnije učile i ostale predmete kako ne bi pokvarila ocjene. I. sam upoznala sljedeći dan. On je dječak s kojim sam se također jako lijepo družila. Uvijek je rado dolazio na časove i imali smo prijatnu radnu atmosferu. Učili smo, igrali se, pričali. Cilj je bio generalno sve ocjene popraviti. On što me jako raduje jeste da su sve troje popravili ocjene.

***

Iskreno sam uživao tokom rada sa djecom. Postali smo veoma dobri prijatelji. Što se tiče časova, proticali su bez problema. Fokusirao sam se na osnovne stvari (čitanje, pisanje, vremena itd.). Djeca su bila voljna za rad, ali nisam ih htio previše opteretiti, tako da smo mali dio časova provodili pričajući, i to kada bih primijetio da nisu raspoloženi za učenje. Sviđa mi se što su mi djeca redovno javljala za testove ili pismene vježbe da bismo se mogli na vrijeme pripremiti. Najizazovnije stvari tokom rada bile su kada su djeca imala loš dan pa su bila nervozna ili ljuta. To sam rješavao tako što sam razgovarao s njima o temama poput muzike, filmova, igrica i sličnih stvari. Njihova radoznalost o mnogim temama bila je također izazovna te sam morao odgovarati na mnoga pitanja, ali to smatram još jednim načinom učenja, tako da sam uvijek pokušavao da im najbolje pojasnim odgovor na njihova pitanja. Moram da naglasim da sam sa djecom radio i mnoge druge predmete poput geografije, biologije, bosanskog i matematike, te sam im pomagao pri učenju ili radu zadaće. Matematika je bila veliki problem za njih jer, kada ne bi znali uraditi zadatak, odmah bi odustali. Zbog toga sam jedan broj časova provodio s njima radeći zadatke poput jednačina i nejednačina te im uz pomoć udžbenika objašnjavao sve od početka dok ne bi shvatili, što je rezultiralo time da postanu više zainteresovani za predmet i više se trude na časovima u školi i oko zadaća. Djeca s kojom sam radio u Domu veoma su dobra i vaspitana. Zaintrigiralo me je što znaju dosta toga o nekim dešavanjima u svijetu, više i od mene. Rekli su mi da sve to čitaju na internetu. Bilo mi je drago čuti da koriste internet za informacije i učenje, a ne samo za zabavu. Zbog malog broja računara ograničeni su kad je riječ o njihovoj upotrebi. Mislim da je to jedna stvar koju bih promijenio u Domu jer mislim da bi im to dosta pomoglo u svakom aspektu školovanja. Jedino što je ostalo da kažem jeste da sam uživao radeći i provodeći vrijeme snjima.

 

 

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.