Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski

7. juni 2016

Umjesto na pitanje Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik[1], odgovorit ću, sanjajući bolji svijet, na preformulirano:

Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski,

  1. Ne bi se u Hrvatskoj prevodilo sa bosanskog i na bosanski i ne bi se takvo prilagođavanje više plaćalo od prevoda sa engleskog.[2]
  2. Ne bi se u bosanskohercegovačkim institucijama svaki papir pisao, objavljivao i štampao u tri varijante.
  3. Ne bi u Hrvatskoj i Srbiji postojali sudski tumači za bosanski.[3]
  4. Ne bi niko ni u šali tražio prevodioca za svoj jezik na sudu za prekršaje.[4]
  5. EU acquis bi se preveo jednom za sve zemlje.
  6. Ne bi postojale odvojene katedre za hrvatski odnosno srpski u Poljskoj i drugdje u svijetu.[5]
  7. Ne bi postojale odvojene dopunske škole za djecu pripadnike/ce bh. dijaspore.
  8. Ne bi se više nikad nikome desilo što se desilo mom jednom učeniku koji je završio jedan nivo u Sarajevu, drugi u Novom Sadu, da je u Splitu bio vraćen na početni nivo jer ne govori standardnim hrvatskim jezikom.[6]
  9. Ne bi u Federaciji na tablama pored puta bili zacrnjivani ćirilični natpisi niti bi u Republici Srpskoj bili farbani latinični.
  10. Ne bi postojale dvije škole pod jednim krovom.
  11. Ne bi nastavnice hrvatskog jezika u Katoličkom školskom centru u Sarajevu, Zenici, Banjaluci itd. djeci koja se ne izjašnjavaju kao Hrvati i katolici ispravljale radove po hrvatskom standardu.[7]
  12. Ne bi se zloupotrebljavala Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima za zaštitu srpskog jezika u Hrvatskoj, bosanskog u Crnoj Gori itd. nauštrb romske djece koja ne uče romski jezik u školi i nauštrb svih drugih manjina.
  13. Ne bi nikome naumpalo da titluje srpske filmove na hrvatski.
  14. Niti bi kome palo na pamet da Ježevu kućicu prilagođava hrvatskom standardu pod izlikom da je prilagođava djeci.[8]
  15. Hrvatski bi lingvisti koristili srpske izvore i citirali bosanske lingviste, srpski hrvatske itd.
  16. Postojala bi jedna Wikipedia, a ne četiri.[9]
  17. Ne bi bilo potrebe braniti bosanski jezik niti opravdavati crnogorski.
  18. Ne bi više niko pričao o njegovanju svoga jezika, o duhovima jezika i o jezičkom identitetu, o neraskidivoj vezi teritorije, krvi i jezika.

Ne bi se njegovala svoja tradicija, ne bismo se jezikom dijelili, nego bismo se sporazumijevali i radili na tome da svi živimo bolje.

 

[1] Kao uvodno izlaganje, ovaj tekst je pročitan 20. 5. na regionalnoj konferenciji Jezici i nacionalizmi u Splitu u organizaciji Udruge Kurs, Udruženja Krokodil, Centra za građansko obrazovanje i PEN Centra BiH.

[2] Niti bi se takvo prilagođavanje uopće zvalo prijevodom. (Da ne bih reklamirala prevoditeljske agencije, sami prosurfajte cijene prevoda sa bosanskog i na bosanski u, naprimjer, Zagrebu.)

[3] U Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da su bosanski, hrvatski, srpski zvanični jezici, ne postoje sudski tumači tako da sporni dokument morate ”prevesti” i dobro platiti u Hrvatskoj odnosno Srbiji.

[4] Naprimjer, u Užicu i Novom Pazaru.

[5] Naprimjer, u Poznanju. Kao jedan studijski predmet, bosanski, hrvatski, srpski uči se u Arizoni, naprimjer. U Parizu je ”priznat” i crnogorski.

[6] Niti biste u Zagrebu mogli učiti ”bošnjački” i srpski kao strane jezike.

[7] Niti bi bilo moguće zamisliti nekakve ”nacionalne” planove i programe.

[8] Evo kako se Stjepan Babić pravda.

[9] Današnja srpskohrvatska bi mogla poslužiti kao model.

Sandra Zlotrg, PROFESORICA BHS JEZIKA

izvršna direktorica

Završila Filozofski fakultet u Sarajevu: bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda BiH i komparativnu književnost. Radi kao lektorica i kao profesorica BHS jezika kao drugog/stranog. Zanima je feministička lingvistika i uživa u objašnjavanju kako gramatička pravila imaju smisla.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.