Jezik i anacionalizam

14. juni 2016

Mi imamo pravo da miješamo norme. Ne znam ko u Sarajevu govori unutar jednog standarda. To mi se čak čini da je nemoguće, ukoliko se družite s tim ljudima da ne poprimite način na koji oni govore. Iza udžbenika, iza medija vi imate nekoga ili neke koji insistiraju i koriste se svim mogućim sredstvima da jezik pretvore u sredstvo nerazumijevanja, umjesto u sredstvo sporazumijevanja. Možete staviti svima nama traku na rukav na kojoj piše H, B ili S, pa ako je zgodan i sviđa nam se ali piše pogrešno slovo da se ne zanosimo i ne počinjemo vezu. Zapravo, ideja je nemiješanja. Ta ideja je suština fašizma i nacizma. To da se mi ne miješamo, da imamo čistu krv, da budemo unutar naše arijevske zajednice koja je po nečemu uvijek bolja od ostalih, to je ideja koja stoji iza ideje o čistom jeziku u koji ne treba miješati druge. (Nenad Veličković)

Sjećam se, bio sam učenik petog razreda osnovne škole, bio je ponedjeljak i svi smo bili sretni što ponovo vidimo drugove iz razreda. Nastavnica bosanskog je ušla u učionicu i s papirića pročitala nekoliko imena, rekla im da ustanu. Oni su ustali, a potom im je upisala jedinice zbog lošeg izražavanja. Objasnila je kako je preko vikenda pila kafu na balkonu i gledala svoje učenike kako igraju fudbal u parku i iznenadila se koliko oni psuju, a onda uzela papirić i zapisala njihova imena. Nije htjela da čita te ružne riječi, samo je upisala jedinice i rekla da će isto snaći svakoga koga čuje da ih izgovara. Bio sam tek peti razred, ali se tog događaja jasno sjećam, znam i gdje sam sjedio u učionici i sjećam se da sam mislio o svemu onome što ja radim u slobodno vrijeme za što bih mogao dobiti jedinicu. Tada su mi se nastavnici učinili kao duhovi koji lebde nad našim životima i čekaju da uradimo nešto pogrešno.

Čemu bi nastavnik bosanskog jezika i književnosti trebao učiti djecu i na koji način? – temeljno je pitanje koje svaki nastavnik i svaka nastavnica sebi postavi na početku karijere. Na razgovoru pod nazivom Jezik i anacionalizam u školi, u petak u Međunarodnom centru za djecu i omladinu Grbavica, u organizaciji Udruženja Lingvisti, Damir Šabotić, Klaudija Mlakić Vuković, Nenad Veličković i Sandra Zlotrg složili su se da jezik u školi treba učiti da steknemo sposobnost da jasno izrazimo svoje mišljenje. Međutim, Klaudija je istakla kako obrazovni sistem za cilj određuje nešto drugo, jer na kraju osnovne škole djecu čeka eksterna matura, pri čemu se ne vrednuje konkretno znanje, nemaju ni priliku da napišu smislenu rečenicu, nego se traži učenje pravopisnih pravila napamet. Način na koji ja radim jeste da tri godine učim djecu da jasno izraze svoju misao, a onda četvrtu godinu, kada već izgradim odnos sa djecom kažem da neke stvari sada trebamo napamet naučiti jer je to nešto što njih čeka.

Djeca trebaju prije svega da shvate jezik kao sistem znakova za sporazumijevanje, dakle da ne shvate jezik kao sredstvo nacionalnog deklariranja. Oni trebaju da shvate jezik kroz njegovu komunikacijsku, spoznajnu, estetsku funkciju, a što se tiče tih pravila, postoje pravila koja se uče napamet, ali ako oni ne razumiju to što su naučili napamet i ne razumiju funkciju toga onda je to džaba naučeno. (Damir Šabotić)

Unutar cijelog spektra problema s kojima se nose nastavnici i učenici bosanskog jezika, pravopis se istakao kao centralno mjesto nametanja jezičkih vrijednosti: Ne možemo mi promijeniti nečiji akcent ukoliko učenik dolazi iz područja gdje se riječ jednostavno tako akcentuje. Mi mu možemo pokazati šta je norma, ali ja mislim generalno da se ta priča o pravopisu treba relaksirati. Pravopis treba da se više bavi konkretnom jezičkom stvarnosti i da se liberalizira. Jako mi je čudno kada učeniku trebate podvući kao netačno riječ uopšte, nego ja moram insistirati da to bude uopće, jer me na to tjera zakon, ministarstvo itd. Ja mislim da je to nevažna razlika koja pokazuje samo koliko mi učenike prisiljavamo da ono što osjećaju kao svoj jezik, kao svoj rječnik reduciraju i da se formiraju kako nalaže pravopis. (Damir Šabotić)

Izvršna direktorica Udruženja Lingvisti, Sandra Zlotrg, koja je moderirala raspravu, razgovor o tome kako mladi govore počela je rečenicom da je uvriježeno mišljenje da je govor mladih iskrivljen. Klaudija je objasnila da se tu prvenstveno misli na elektronsku komunikaciju koja, zbog brzine, odstupa od norme. To je neformalna situacija i ja ne vidim da tu ima potrebe za formalizacijom. A što se tiče jezičkog purizma i odnosa prema riječima stranog porijekla, ja smatram da ukoliko učenik upotrijebi riječ i ostali ga učenici razumiju, ko sam ja da tu pravim korekciju, ako je riječ postigla svoj cilj.

Sve rečeno ostavlja dojam da je obrazovni sistem pun manjkavosti, međutim, da se ne radi samo o nekompetenciji već i o namjernom iskrivljivanju istine, istakao je prof. dr. Nenad Veličković na primjeru bosančice. Njegovi studenti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu naučili su da je Povelja Kulina bana pisana bosančicom. Onda smo otišli na Wikipediju i shvatili da tri Wikipedije kažu da je Povelja napisana bosančicom, a samo jedna da je napisana ćirilicom. Onda smo pretpostavili da ta jedna laže iz nacionalnih interesa. Pitali smo profesoricu Lejlu Nakaš koja je autoritet u oblasti i ona je vrlo jasno odgovorila da je Povelja Kulina bana napisana ustavnom ćirilicom. Ja sam pitao u čemu je razlika, ona je odgovorila da je ustavna ćirilica dvolinijsko, a bosančica kurzivno i četverolinijsko pismo. Onda smo napisali na tabli šta je kurziv i šta je četverolinijsko pismo. Nakon dvadeset minuta stavio sam dvije slike na pano, s lijeve strane Povelju Kulina bana, s desne strane jedno krajišničko pismo koje je pisano bosančicom. I onda smo sve studente pitali koje je od ovog dvoga bosančica i oni su rekli krajišničko pismo. Da li je Povelja pisana bosančicom – nije! I tu je počeo čas. Kako je moguće da nešto tako jednostavno, činjenicu, nauče pogrešno? Onda smo se pitali kako su to naučili, ko ih laže i zašto ih laže?

Naravno da nastavnik ima slobodu izbora sadržaja i ne mora se striktno držati programa, ali Klaudija kaže da je svaki samostalan postupak rizičan. Ona želi da svoje učenike upozna sa dobrim književnim djelima koja nisu u kanonu, sa savremenom književnošću i djelima koja će im biti zanimljiva i podstaći ih da čitaju. Možete vi sebi dat tu slobodu kao nastavnik ili nastavnica, ali se uvijek pitam hoće li ih ta moja odluka koštati jednog boda koji ih može koštati upisa u srednju školu, jer sam odlučila da im pokažem da je život lijep, a onda kada se na testu traži taj tekst gdje život nije lijep vi ne znate jeste li donijeli pravu odluku.

Rješenje za ovaj problem postoji, međutim, ono nije u interesu vlasti: Jedino rješenje bila bi reforma obrazovanja koja bi podrazumijevala da se maknu sadržaji, da nastavnik ili nastavnica mogu da izaberu šta hoće da rade, ali da na tome šta rade moraju postići neke ciljeve za koje smo se dogovorili da ih treba postići. I to tako kada kažete svi će se složiti da tako treba. I ja kada bi to rekao na fakultetu kolege bi rekle to je super – ali koja će djela morati čitati. I vi kažete, ali nema više djela koja se moraju čitati, svako bira ta djela. Onda oni kažu – ali kako da ne pročita naš kanon. To se desilo u Hrvatskoj, oni su objavili spisak djela, što nisu trebali jer je suprotno ideji, i onda su se svi zakačili što nije ovaj na spisku, što nije onaj na spisku. Ne treba nijedan biti na spisku. Nastavnik će prema ciljevima izabrati djela na osnovu kojih će postići te ciljeve. I tad bi Klaudija mogla da radi Čehova ili Adisu Bašić, a da ne radi stvari za koje zna da djeca ne razumiju i da su im dosadne. (Nenad Veličković)

Problem je u tome, tvrdi Veličković, što se roditelji koji žele nacionalizam udružuju i traže svoja prava, a roditelji koji žele anacionalizam to ne rade. Po njemu bi jedino rješenje bilo da se napravi četvrti program i da roditelji kažu da njihova djeca neće ići u školu dok se ne usvoji taj program. Dok roditelji ne kažu nećemo ni bošnjački, ni srpski ni hrvatski, hoćemo četvrti program! Do tada, imat ćemo programe koji djecu tjeraju od knjiga zlostavljajući ih sadržajem koji je nerazumljiv, dosadan i nema nikakve veze sa njihovim životom i nastavnike koji sužavaju rječnik, objašnjavaju kako će neko govoriti vlastiti jezik i ne znaju razliku između formalnog i neformalnog govora.

Preuzeto sa: www.skolegijum.ba

 

Armin Stefanović, profesor bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika

saradnik u Udruženju od 2016.

Magistar književnosti naroda BiH i bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Zanima ga teorija i interpretacija poezije. Glavni je i odgovorni urednik Časopisa "Poezija".

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.