Čitalački duhovi i znakovi

20. decembar 2016

Nešto nedostaje  novim, netaknutim knjigama tek kupljenim u knjižari, onim koje mirišu na celofan i čiji je hrbat gladak, uspravan i strog poput izvještačenog držanja nekog nadmenog aristokrate. Nedostaje im ono što u sebi nose knjige iz biblioteka i antikvarnica. Te knjige koje dolaze sa bibliotečkih polica, sa nedefiniranim mirisom prašine i plijesni, izmorene stotinama tuđih ruku prije mene, predstavljaju jednu potpuno drugu vrstu teksta. U njima su bezbrojni tragovi prijašnjih čitatelja, čitave nove semiotike izrasle na rubovima koje upijam i pokušavam dešifrirati jednako kao i sam tekst. Svaki od tih neznanih prethodnika koristi drugačije sisteme znakova, ima osobit stil i otkriva različite nivoe interakcije sa onim što čita. Oni uslovljavaju i moje čitanje, dajući mu drugačiji tempo i akcente. Na strani dvadeset pet, na početku drugog paragrafa, sa strane, stoji strelica prema dolje, upisana tanko, grafitnom olovkom. Na sljedećoj stranici, ista olovka, isti pritisak, ovoga puta strelica pokazuje gore. Ponovo iščitavam to parče teksta, vraćam se opet i iznova na označeni dio, možda mi je nešto promaklo. Šta se nalazi tu, između tih dviju sramežljivih strelica, šta je to bilo važno i zanimljivo mom prethodniku? Zamišljam da se radi o nekom studentu književnosti, koji u knjizi ostavlja vlastite tragove kao da čini svetogrđe, koji silazi u riječi kao rudar u okno, spuštajući se strpljivo i mukotrpno kroz stoljećima naslagane sedimente dalekih odjeka. Njemu je svaka riječ božanska, čitanje je momenat religijske ekstaze, kada se otrijezni i vrati u sadašnjost, ispliva na površinu iz mraka okna, možda ni sam neće znati šta ga je privuklo tom paragrafu, tom dijelu pisanja. Zato će ponovo morati da se vrati u ludilo, u groznicu slova, da bi rekonstruirao vlastiti tok misli, otkrivajući rijeku svjetla u dubini.

    Na strani 225 drugog dijela Don Kihota, u gornjem desnom uglu napisano je Adna nekakvom blještavom, plavom hemijskom. Zamišljam neku Adnu kako pokušava čitati, glasno žvačući žvakaću gumu i pucajući balone, zamišljam je kako skakuće po tekstu kao da igra škole, bacajući kamenčić niz redove riječi, zastajući na ponekoj od njih, gledajući ih kao egzotične malene životinje. Zanimljive su joj onako kako su djeci u zoološkom vrtu zanimljivi majmuni: samo na čas, i samo ako rade nešto blesavo. Nešto ranije, malo prije urnebesne epizode sa valjaricom, na stranicama koje opisuju lukavštinu uvijek premudrog Sanča Panse i privezivanje Rosinanta, nalazi se jedna velika mrlja boje ćilibara, i oblika nekog dosad nepronađenog arihepelaga. Mora da je kafa. I ja već zamišljam neku drugu čitateljicu, u nekoj drugoj sobi. Zima je, ona sjedi šćućurena pod dekom, knjiga joj neugodno počiva na koljenima, bestidno raskriljena, ona grije ruke na toploj šolji kafe, uzima gutljaj, ne odvajajući oči od stranice, a onda je Servantes nečim iznenadi, neka riječ toliko smiješna, neočekivana da se ne može suzdržati. Snažni paroksizam nesputanog smijeha, njeni naduvani obrazi ispaljuju kapljice kafe poput sićušnih projektila, ostavljajući ovu mrlju koja je sada tu preda mnom, izblijedjela od godina, ali još uvijek bremenita značenjem, još uvijek puna sjaja čistog, karnevalskog veselja.

     Na desetine ih je u ovoj knjizi. Koriste drugačije olovke, zabavljaju se na marginama ili su smrtno ozbiljni, pedantni su ili nemarni. Neki koriste uredne, lako spoznatljive znakove, a neki bilježe kao u nastupu grča; njihove šizofrene linije vijugaju po stranici i ja ih pratim u svakom zavoju, u svakom grubom skretanju, pokušavajući dozvati tog čitatelja, tu olovku, taj trenutak. Sada je tekst neodvojiv od tih beskrajnih, tihih prisutnosti. Čitam ga uokvirena u sisteme znakova drugih čitatelja, istovremeno čitam tekst i odgovor na tekst, moja recepcija apsorbira i uzima u obzir sve drugove činove recepcije koji su ostavili traga. I kao da više ne raspolažem vlastitim čitanjem. Na svakom koraku, ti drugi me usmjeravaju, bacakaju moju pažnju po različitim paragrafima, tjeraju me da beskrajno klizim po marginama odgonetajući te drevne putokaze. Tekst gubi svoju autonomnost, postaje riba uhvaćena u mrežu bezbrojnih tuđih reakcija. Ali najočitija posljedica svih tih utisnutih čitanja je njihova akcentuacija samog fizičkog medija u kojem se materijalizira tekst: njihovi tragovi naglašavaju štampane stranice uvezane u knjigu koje omogućavaju prenos tog silnog text marginalia. Sam medij gubi svoju neutralnost na veoma konkretan, vizuelan način.

 

    Možda je ipak u pitanju samo bolesna inklinacija ka prašnjavim, pohabanim stranicama, mitologizacija knjige koja je tako česta pojava kod svih revnosnih čitatelja i čitateljica. Sam medij, svojom pukom materijalnošću, onim što dopušta da se sa njim radi (upisivanje tuđih znakova, bilježenje itd.) čitanje pretvara u jedan krajnje kreativan poduhvat. Što ne znači da je čitanje u drugim medijima (e-readeri, tableti, itd.) manje značajno ili kreativno. Ono je uvijek groznica i zaposjednutost, žudnja da dođem do granice koja odvaja mene i riječi i da je pređem. Čitajući naglas, kao da nastupam pred publikom, ili čitajući u sebi, šireći se prema unutra, uvijek žudim spajanju koje mi se čini tako blizu, na dohvat ruke, a opet tako nedokučivo. Kada u knjigama otkrijem znakove drugih, njihovo tiho prisustvo podsjeća me da sam samo jedna u nizu kamikaznih osvajačica riječi kojima je život obilježen neobičnom dualnošću: kao čitateljica navikla sam istovremeno biti ovdje i negdje drugo, prisustvovati trenutku sadašnjem, kao i trenucima prošlim i budućim, svjedočiti svijetu ovdje, a istovremeno unutrašnjim, čitateljskim okom uranjati u neki drugi svijet, dalek i lelujav, sazdan u potpunosti od žudnje i utvara.

Selma Asotić, Profesorica engleskog jezika

projektna koordinatorica

Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na Odsjeku za engleski jezik i književnost i Odsjeku za komparativnu književnost. Završava magistarski studij iz prevođenja. Radi kao prevoditeljica i profesorica engleskog kao drugog/stranog jezika. Velika ljubiteljica engleskog fudbala. Također, pjesnikinja u nastajanju.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.