Smrt fašizmu - sloboda riječima

4. juli 2014

Svakodnevne vijesti iz zemlje i regije daju i previše povoda da se priča o fašizmu (nacionalizmu, nacizmu - nijanse su u pitanju) u jeziku. Vijesti iz Haga, vijesti o fudbalu i fudbalskim navijačima, o stogodišnjici početka Prvog svjetskog rata... Trebam li tome dodati redovne mailove koje dobijamo a koji nam govore da ne smijemo stavljati hrvatski jezik u istu ravan sa srpskim, ili da bosanski ne postoji ili da izmišljamo novi jezik tako što stavljamo 'bosanski, hrvatski, srpski jezik' a ne 'bosanski, hrvatski, srpski jezici' u naziv svoje škole...

O jezičkom nacizmu smo već govorili preporučujući knjigu Snježane Kordić kao obaveznu lektiru. Sada tu lektiru proširujemo satirom. Preporuka za čitanje: pročitati pjesme Predraga Lucića i citate koji su komentar na pjesme, pa onda originalnu O jeziku rode da ti pojem. Nakon toga odgovoriti na pitanja:

- Šta je duh jezika?

- Kako se jezik može ugroziti? Zašto su tuđice nasrtljive i ružne? Kako se taj stav oslikava na samoj riječi tuđice?

- Šta će se desiti kada u pjesmama (i komentarima!) promijenimo nacionalni predznak?

- Da li i vi posežete za Googlovim prevoditeljem kad imate posla (!) sa tekstom na srpskom/hrvatskom/bosanskom?

- Biste li i vi završili u zatvoru da se donese Zakon o jeziku?

Ključne riječi: savršeni pravopis, pravilno govoriti, jezik na srcu, radikalnija jezikoslovna vremena, potrebno je napraviti razliku, razumljivost je privid, presloviti ćirilični tekst, imati posla sa srpskim tekstom, jezična egzekucija, hrvatska obilježja hrvatskoga jezika, hrvatski tvorbeni osjećaj, nije dobro ni normalno rabiti tuđice, duh jezika, pohrvaćivanje i rashrvaćivanje riječi, simbolički smisao jezika, Zakon o jeziku, biti pismenjakom nije zavidno, novinarka osoba koja prodaje novine, nema pismenosti, u zatvoru učiti jezik, lepa srpska reč mučenje

 

PETAR PRERADBOVIĆ

 

O JEZIKU, RODE, DA TI POPUJEM

O jeziku, rode, da ti pojem,

O jeziku milom tvom i mojem,

O jeziku što se od srpskoga

Razlikuje ko od turkmenskoga,

O jeziku kojem kao liječnik

Rane vida Razlikovni rječnik,

Što nas uči da je Hrvat biti

Šport umjesto sporta govoriti,

Što nas uči da se riječi naše

Neusmeni Srbi navijek plaše,

A hrvatstvu kleti Srb da prijeti

Nečim što se ne da razumjeti.

Pa kad Srbin za svoj jezik, kume,

Kaže da ga ceo svet razume,

Hrvatu je dužnost izumjeti

Jezik što ga neće razumjeti

Ni svijet cijeli ni Srbi gubavi

A također ni Hrvati pravi,

Jer je jezik izraz frustracije,

A ne sredstvo komunikacije!

 

U hrvatskom, rode, da ti pojem,

U hrvatskom, kad je svoj na svojem,

Ne kaže se Mamula već Šušak,

Nije govno već crijevni valjušak!

 

O TVORBI HRVATSKOGA JEZIKOSLOVNOG JEZIKA

Ne morate ni spjev ni poemu,

Dovoljno je sastaviti distih,

Al' hrvatski, takav da u njemu

Riječi nema u srpskome istih;

 

Na jeziku što se ne da žvakat,

Sa Srbima koji se ne dijeli –

Bravetinu nemojte prismakat

U slamniškoj sočivice zdjeli.

 

Na jeziku o jeziku pojte

Ko kroatist što o njemu spika,

Ništa na njem ispisat nemojte

Doli samo hrvatstvo jezika,

 

Al' hrvatstvo nedostižno svakom,

Pa i onom tko ga propisuje –

Kroatistu što, na novac lakom,

Shrvanošću hrvatskog posluje.

 

Ne bude li distih poezija,

Bit će uvod u projekt poslovan,

Jezik će vam postat profesija –

Kroativan, tust, jezikoslovan:

 

♫ Nije nam samo pravopis naj savršeniji na svietu, nego je i jezik. Jezik nam je toliko savršen da ga nitko ne može naučiti, pa ni mi sami.

Bulcsú László, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Globusu, listopad 1993.

 

♫ Pravilno govore samo oni kojima je oduvijek na srcu bio hrvatski jezik i oni koji su od devedesete počeli učiti hrvatski jer su do tada svi ili gotovo svi učili srpskohrvatski, a to znači srpski jezik.

Ilija Protuđer u Fokusu, ožujak 2005.

 

♫ Potrebno je napraviti neku razliku između hrvatskog i srpskog jezika.

Marijan Krmpotić, profesor, u Panorami, travanj 1996.

 

♫ Možda sve te brojne tisuće natuknica u Razlikovnom rječniku između srpskoga i hrvatskoga jezika, koje prema Brodnjaku nisu hrvatske, i ne pripadaju standardnomu srpskom jeziku, ali zar to ne izaziva ozbiljnu sumnju o leksičkoj istovjetnosti hrvatskoga i srpskoga jezika?

Ilija Protuđer u Slobodnoj Dalmaciji, veljača 2006.

 

♫ Svaki će hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok će svaki srpski pisac napisati fabrika veštačkih đubriva. Pa to nije jedno te isto!

Nedjeljko Mihanović, akademik, u Globusu, rujan 1996.

 

♫ Hoće li opet doći radikalnija jezikoslovna vremena, kada je vrli znanstvenik Petar Guberina u pisanju “razlika između hrvatskog i srpskog jezika” hrvatskim naivcima morao predočiti i jedinstven primjer kako je uistinu riječ o dvama jezicima? Upotrijebio je samo jednu rečenicu: „Prije je Zemlja bila plinovita kugla, da bi se kasnije pretvorila u tekuću.“ Na srpskom ta rečenica glasi ovako: „Pređe zemlja bejaše gasna lopta, da se docnije preobrati u tečnu.“ Zajednički jezik?!

Jozo Renić u Večernjem listu, studeni 2002.

 

♫ Srpski znam na pasivnoj razini – razumijem ga i čitam. Mlađi, poglavito naraštaji školovani poslije Domovinskoga rata, ne znaju ćirilicu pa ne znaju pročitati ćirilični tekst. Nije takav tekst dosta samo presloviti, jer treba i prevesti, recimo Voz sa šargarepom i spanaćem zadocneo je 12 časova. Ili poznata rečenica: Trešće i smeće da jedu jabuke (Trest će i smjet će jesti jabuke) neće se baš razumjeti, Keva i ćale sede i ćaskaju pre no što pođu na pijacu. Ili Kiseonik je korišćen za hemijske opite na granici je razumljivosti, ali London je glavni grad Engleske razumljivo je svima – ako nije pisano ćirilicom. Pa jasno da se mora prevoditi, pisani tekst zbog ćirilice, nekih nerazumljivih pravopisnih oblika (smeće koje u srpskom znači futur glagola smjetismjet će/smet će > smeće), rječnika i ostaloga. Mislim da je i usmeno tako. Razumljivost je privid, mlađi posežu za Googleovim prevoditeljem kad imaju posla sa srpskim tekstom, a mi se javno pravimo da se posve razumijemo.

Sanda Ham u Večernjem listu, rujan 2010.

 

♫ Nakon fizičkih egzekucija, jugoslavenska povijest Hrvata poznaje i jezičnu egzekuciju. Tako smo misleći da jedemo jetrica s vrganjima, jeli džigericu s pečurkama, a umjesto tripica – škembiće. Malu djecu vodili smo u obdanište za odojčad umjesto u jaslice.

Nenad Piskač u Fokusu, veljača 2005.

 

♫ Tko je protiv strjelice, taj je protiv hrvatskih obilježja hrvatskoga jezika.

Stjepan Babić, akademik, u Fokusu, ožujak 2005.

 

♫ U pisanju rječnika u Hrvatskome pravopisu zapao me težak dio, slovo DŽ. Prva je riječ bila džambo. Tu je bilo lako, džambo služi kao pridjev i lijepo dam zamjene: golem, velik, divovski, mamutski. A onda je došao džambodžet. Što ću sad? Moje hrvatsko srce nije mi dopustilo da ostanem mrtav hladan. Napregnem mozak i pred oči mi skoči mamutnjak.

Stjepan Babić u Hrvatskom slovu, kolovoz 1997.

 

♫ Osnovna nam je namisao pri raspisivanju natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ u časopisu Jezik bila da probudimo i pojačamo hrvatski tvorbeni osjećaj, u prvom redu za nove riječi kao zamjene za nasrtljive anglizme. Naime, taj je osjećaj za 70-godišnje srpske prevlasti prilično zamro, jer Srbi toga osjećaja nemaju u tolikoj mjeri kao Hrvati. Oni tuđice mnogo lakše primaju pa je i to bio jedan od razloga što su anglizmi tako lako prodirali u hrvatski jezik.

Stjepan Babić u Večernjem listu, listopad 2006.

 

♫ Da nisam zapravo mislio to što piše u mom članku „Uklanjanje  hrvatsko-srpskih jezičnih razlika“, objavljenom 1964., da je to bila samo taktička varka, vidi se u samome članku kad se kritički čita. Prigovarači zaboravljaju da smo živjeli u vrijeme diktature, kad su granice i znanstvene slobode bile veoma uske. Da bi se stručno moglo kako-tako djelovati, moralo se diktaturi plaćati porez, bar prividno.

Stjepan Babić u Večernjem listu, ožujak 1997.

 

♫ Granata – zrnača, zrnara; geler – prskotina, rasprsnica; kaciga – tjemenac; kazetna bomba – grozdovka; korpus – sbor; provokator – podbadač, rugatelj, izsmjehivač.

Mate Šimundić, jezikoslovac, u Prilozima hrvatskome vojnom nazivlju, prosinac 1993.

 

♫ List Hrvatski vojnik podosta se trudi oko jezika, ali, nažalost, i on luta, pa za telefax piše dalekoumnoživač, što nema nikakova smisla. Treba reći brzospis. (...)

Ako kažu: Instalirao sam za svoj monitor novu wordprocessing aplikaciju, i ako to prevedu na hrvatski pa kažu: Ustrojio sam za svoj predočnik novi prirednik orječjah, ljudi misle da ih nitko neće razumjeti.

Zorislav Šojat, asistent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u Globusu, veljača 1995.

 

♫ „Ajvar“ je doduše udomaćena riječ među kućanicama, ali bi se moglo reći „kuhana salata od patlidžana i paprike“. „Pilav“ je također turcizam, a moglo bi se reći „gusto kuhana riža s piletinom“. Ako imamo svoje riječi i izraze, nije dobro pa ni normalno rabiti tuđice.

Kazimir Orešković u Vjesniku, travanj 1999.

 

♫ U Vjesniku čitam da pišete prerušen. Smatram da je bolje i više odgovarajuće duhu hrvatskog jezika reći i pisati razodjeven. Vidim da se stalno rabi izraz prepreka, a nikad zabrana, kao da to nije i hrvatski izričaj. Zašto reći gašenje požara kad imamo svima razumljivo „vatra je utrnuta“.

Mirko Sunić u Vjesniku, kolovoz 2007.

 

♫ Andrea Zlatar je kao književnica zatajila kad koristi helensko-srpsku riječ „hiljadu“ namjesto sveslavenske i hrvatske „tisuće“. Čak je i u Dušanovu zakoniku, velikom dokumentu srpske kulture, bila korištena riječ „tisuća“, no to joj je, valjda, nepoznato.

Gojko Borić u Hrvatskom listu, rujan 2006.

 

♫ Jezična je promjena posljednjih petnaestak godina brža nego inače, a kao i uvijek kada je riječ o promjenama književnoga jezika, riječ je o promjenama normâ – norme su učinak svjesnoga i namjernoga rada na jeziku, dakle, hrvatski jezik mijenjamo. Promjene se uglavnom sastoje u pohrvaćivanju onih oblika koji su rashrvaćeni u drugoj polovici XX. stoljeća, a budući da je rashrvaćivanje bilo najizrazitije u pravopisu i rječniku, i naše su suvremene mijene uglavnom pravopisne i rječničke naravi. (...)

Hrvatski jezik valja prestati promatrati kao dio šire štokavske jezične zajednice jer takvo zajedništvo za hrvatski književni jezik („standardni“) jednostavno – ne postoji.

Sanda Ham u Fokusu, lipanj 2006.

 

♫ Kako nazvati školsku dvoranu gdje se održava nastava tjelovježbe ili gimnastike? Najprije se zvala za prošle države dvorana za fiskulturu, pa zatim dvorana za fizički odgoj i dvorana za tjelesni odgoj. Negdje ju nazivaju športska dvorana. No, i ovdje postoji mogućnost, ne da izmišljamo novu riječ, nego da se poslužimo riječju koja je u Hrvatskoj bila u uporabi još za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Tada se dvorana za tjelesni odgoj nazivala jednostavno – gombaonica!

Kazimir Orešković u Vjesniku, veljača 1999.

 

♫ Sport valja pobijediti športom!

naslov u Hrvatskom slovu, rujan 2005.

 

♫ Ljutim se kada u našim dnevnicima i tjednicima, otvorivši športsku stranicu, naiđem na riječ sport. Zašto ovaj srbizam? Zašto sport a ne šport?

Nikola Mulanović u Hrvatskom slovu, rujan 2005.

 

♫ Njemačka riječ „šport“ nije šatrovačka, nego je njemački izgovor engleske riječi „sport“. Možda dr. Raos misli kako bismo radije prihvatili englesku (ujedno i srpsku!) varijantu?

Mladen Schwartz u Vjesniku, siječanj 1997.

 

♫ Šport je hrvatska riječ bez obzira na to otkud nam je došla i bez obzira na to kakav ona oblik ima u Engleskoj, Srbiji i drugim zemljama.

Lojzo Buturac u Fokusu, ožujak 2006.

 

♫ Ako smo zakonom propisali himnu i grb, onda bismo trebali i jezik. Jezik bi nam ipak trebao biti za nijansu određeniji nego što su nam državne granice. Iznimno je važno znati je li pravilnije koristiti sport ili šport, ne u komunikacijskom nego u simboličkom smislu. Danas vi možete koristiti sport, iako znamo da je u službenoj uporabi šport i vama tu nitko ništa ne može. No, kada se propiše da je šport jedino ispravno, onda ste se vi kao pojedinac i institucija u kojoj radite dužni toga pridržavati. Sve one koji bi se ogriješili o Zakonom o jeziku propisana pravila trebalo bi kažnjavati i pojedinačno.

Ivo Škarić, predsjednik Hrvatskog filološkog društva, u Jutarnjem listu, veljača 2007.

 

♫ Jezično stanje u Hrvatskoj sada je već doista teško podnošljivo i mirne duše moglo bi se nazvati dramatičnim kaosom. Poseban slučaj su križaljke. Javna su tiskovina koja bi trebala, osim u zabavnom i pojmovnom značenju, poučno djelovati u jezikoslovnom. A što sve sastavljači križaljka traže kao istoznačnice, Bože sačuvaj! Za hrvatske riječi tučnjava, vučenje, raskrižje ili križanje, ocat, papuče, vilica, zatiljak, vapno, skrbnik, pladanj ili plitica, rub, sudbina, prehrana, stube, zatim, mornar ili pomorac, magičar, gušiti se, novinarica traže izraze tuča, vuča, raskršće, sirće, patike, viljuška, potiljak, kreč, staratelj, tas, ivica, udes, ishrana, stepenice, potom, moreplovac, mađioničar, daviti se, novinarka (u našem jeziku je to osoba koja prodaje novine). I zato ću prepričati jednu divnu misao Hrvoja Hitreca: izgovaranjem svake srpske riječi mi gubimo jedan mali rat.

Božidar Spitzer u Fokusu, prosinac 2007.

 

♫ Pozivljemo sve Hrvate i Hrvatice da se služe u pisanju korienskim pravopisom, jer i sama činjenica da se time razlikujemo od prekodrinskih cigana dovoljna je da opravdava njegovu uporabu.

Nezavisna Država Hrvatska, glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, lipanj 1994.

 

♫ Hrvati imaju samo jedan hrvatski pravopis! Svi su drugi srbski – jer su Vukovi! (...)

Ako naša djeca mogu naučiti englezki pisati korienskim pravopisom, zašto ne bi mogla i hrvatski, svoj materinski jezik?

Marijan Krmpotić u Hrvatskom slovu, lipanj 2004.

 

♫ Nema pismenosti dok mi jednako pišemo pijemo, gdje su tri sloga, i mlijeko, gdje su dva sloga. To daje ljudima nesigurnost. Ne zna se kada jedan slog treba pisati s ije, a kada s je.

Dalibor Brozović u Hrvatskom slovu, travanj 1997.

 

♫ Biti pismenjakom nije zavidno. Kada se god laća pera, padne mu na oči mrak. Um mu oblieću sablasti. Grudi mu tlače more. Mori ga stotine pravila izgovornoga pisanja. Nameće se pitanje što znači pravopis i što pravopis znači. Da bismo to dokučili moramo prije dokučiti što ima značiti „značiti“ i kakovo značenje ima značenje.

Bulcsú László u Globusu, prosinac 1993.

 

♫ Što su ljudi zadovoljniji svojom sociološkom skupinom, to su manje talentirani za učenje jezika. Kod Hrvata takvi su, na primjer, Splićani koji se teško rješavaju svojih lokalizama. Sve dok Splićani budu mislili da nema grada kao što je Split, a Dubrovčani da nema bolje stvari nego roditi se u Dubrovniku, teško će se rješavati i standarda i dijalekta. (...)

Kad se sve zbroji, dobivamo apsurdnu situaciju da hrvatski jezik nije prikladan da njime govore Hrvati.

Ivo Škarić u Vjesniku, studeni 2000.

 

♫ Treba u ovoj zemlji napraviti reda i treba Hrvate tjerati da u zatvoru uče hrvatski jezik!

Ivica Kramarić, viši stručni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa, u Panorami, ožujak 1996.

 

♫ Tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom od tri mjeseca do tri godine.

Ivica Kramarić u prijedlogu Zakona o uporabi hrvatskog jezika, ožujak 1996.

 

♫ Pa nećemo mi zbog tuđica zatvarati automehaničare! U zatvor će prvo ići intelektualci. To će biti Hrvatsko zatvorsko sveučilište. Osuđenici neće biti smješteni s običnim kriminalcima. Bit će osnovano vijeće koje će odlučivati tko može predavati na Hrvatskom zatvorskom sveučilištu.

Ivica Kramarić u Globusu, ožujak 1996.

 

♫ U ponedjeljak, u 12.45, sve naše televizije uživo su prenosile prvo Gotovinino pojavljivanje u Haagu. Iako je prijevod bio na srpskome, iako je pročitana cijela optužnica, iako je sudac nabrajao poimence žrtve i Krajinu bez navodnika... general je sve razumio. Dostojanstveno i mirno odgovorio je na hrvatskome: Časni sude, nisam kriv!

Antun Cetina u Fokusu, prosinac 2005.

 

♫ U lijepoj ćeliji s radijom i televizijom, Milošević će moći učiti i jedan strani jezik po vlastitu izboru. Možda i hrvatski...

legenda ispod fotografije u Slobodnoj Dalmaciji, srpanj 2001.

 

♫ Ne razumem zbog čega koristimo stranu reč „tortura“ kad imamo lepu srpsku reč „mučenje“.

Vladimir Božović, generalni inspektor MUP-a Srbije, u Blicu, srpanj 2005.

 

Pjesme su objavljene u knjizi Gusle u magli: Čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola autora Predraga Lucića (Zagreb: Algoritam, 2013)

Ima ih još na istu temu!

Sandra Zlotrg, PROFESORICA BHS JEZIKA

izvršna direktorica

Završila Filozofski fakultet u Sarajevu: bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost naroda BiH i komparativnu književnost. Radi kao lektorica i kao profesorica BHS jezika kao drugog/stranog. Zanima je feministička lingvistika i uživa u objašnjavanju kako gramatička pravila imaju smisla.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.