Jesmo li jezički nacisti?

14. august 2013

Jesmo li jezički nacisti?

 

 

            Inspiraciju za ovaj tekst u najvećem dijelu dala mi je hrvatska lingvistica Snježana Kordić čiju bih knjigu Jezik i nacionalizam preporučio svim filolozima, lingvistima, a i bilo kome koga zanimaju jezici. Moram priznati da sam zahvaljujući ovoj knjizi postao veliki poklonik spomenute lingvistice koja zdravorazumski pristupa jeziku, bavi se njime izvanideološki i u cijelosti naučno-istraživački.

            Ovom prilikom ne bih prepričavao sadržaj knjige, ali upravo ono o čemu ona piše zanima me već dugi niz godina i uvijek me čini osjetljivim kada je u pitanju naš jezik. Snježana Kordić je naučno utemeljenim dokazima u tančine razradila teoriju o policentričnosti bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i složila se stručno i zdravorazumski oko unitarnosti našega jezika bez ikakve političke podjele. Policentričan je jedan te isti jezik koji ima uporište u više geografskih predjela (država). Primjeri toga su engleski u Velikoj Britaniji i u Sjevernoj Americi, španski u Španiji i Južnoj Americi, njemački u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Naravno, ekstremni lingvisti odavno osporavaju i uvijek će osporavati tu teoriju, ali činjenica da se radi o jednom, a ne o tri ili četiri različita jezika sveprisutna je u naučnom opusu navedene lingvistice.

            Pitanje koje postavljam je sljedeće: koliko smo sitničavi i osjetljivi na maternji jezik? Jesmo li tzv. puristi i preskriptivisti? Puristi su tzv. čistači jezika koji žele da oslobode maternji jezik od utjecaja stranih jezika uvodeći neologizme i kodificirajući na sve moguće načine svoju jezičku varijantu. Oni su istovremeno i preskriptivisti jer propisuju, nalažu, „naređuju“ šta treba biti pravilno, a šta ne u jeziku i šta treba ući u pragmatiku. U najvećem broju slučajeva, takvi su hrvatski lingvisti. Snježana Kordić je izuzetak među njima i zbog toga je često osporavana. Nažalost, poznato je da je upravo Hitler začeo ideju o jezičkom čišćenju u njemačkom što je na kraju prenio i na etničko čišćenje. Nijedna ekstremna ideologija ne može biti dobra pa tako ni radikalno čišćenje jezika, izbacivanje stranih riječi iako su one uvriježene kako u pisanoj, tako i u govornoj upotrebi.

         Tendencije hrvatskih lingvista su prilično radikalne jer imaju namjeru da hrvatski maksimalno bogate neologizmima (novotvorenicama, kako kažu) u tolikoj mjeri da sam jezik postane nerazumljiv govornicima susjednih zemalja Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Već smo odavno prihvatili veleposlanstvo za ambasadu, zrakoplov za avion, zračnu luku za aerodrom. U skorije vrijeme imamo priliku da gledamo središnji umjesto centralni dnevnik na hrvatskoj državnoj televiziji, da pratimo ugodno ozračje umjesto atmosferu na stadionima kada se igraju utakmice. Ministarstvo zdravstva je preko noći postalo ministarstvo zdravlja bez naročitog objašnjenja. Purizam se nastavlja razlikovanjem elektroničke od elektronske pošte. Konzervisanje i osamljivanje hrvatskog jezika u budućnosti nam donosi nosiglas umjesto mobitel, putničarstvo umjesto turizam, munjosprem umjesto akumulator, velenapadaj umjesto invazija. Hoće li u budućnosti oni koji su surfali internetom na kraju daskati svemrežjem i jesti dvokrišku umjesto sendviča? Posljednjih primjeri možda nikada neće zaživjeti u praksi (ipak je bolje reći: nikad ne reci nikad!).

            Varijanta bosanskog jezika ne podliježe neologizmima kao hrvatska čiji je cilj najprije bio da se oslobodi srbizama. Nažalost, mnogi predviđaju da će hrvatski u svojoj jezičkoj politici ostati usamljen i posve konzervisan kao što je to danas francuski jezik koji već vijekovima ima iste težnje. Ja lično nisam za preskriptivno ponašanje u jeziku, ali ako već neke riječi postoje stoljećima u našem jeziku nikada ne bih preko noći podlegao korištenju anglicizama ili bilo kojih drugih tuđica. Nešto što koristim pismeno ili usmeno ostaje trajno i ne može se tako lako promijeniti. Zašto je odjednom toliko prisutna riječ party u našem jeziku ako smo godinama govorili dernek, žur i žurka? Naći će se oni koji će reći da nastup Davida Guette nije dernek nego party! Dakle, teško je objasniti fenomen zašto riječi koje su se dosad koristile odjednom padaju u zaborav i gube učestalost upotrebe. Ne propisujem da se riječ party ne treba koristiti u našem jeziku, ali zato konstatujem kako je očito došlo do klizanja smisla riječi kao što su dernek i žurka koje u savremenom dobu ne predstavljaju istu vrstu zabave kao jedan party. Dakle, fenomen je semantičke prirode.

            Zašto je u tolikoj mjeri izražen purizam i nacionalizam u jeziku? Nijedan jezik ne funkcioniše izolovano, udaljeno od utjecaja ostalih jezika jer nijedan jezik nije nastao tek tako što se sam pojavio preko noći izvan dodira s ostalim jezicima pa čak ni dalekoistočni jezici. Zašto miješati nacionalizam s jezikom? Naravno, prevodioci stranih jezika znaju da gotovo sve gore navedeno ne funkcioniše tako u prevodilačkom poslu. Iskusni prevodioci svjesni su činjenice da je njihov prevod kvalitetniji ako je u najvećem dijelu u duhu maternjeg jezika, izbrušen, dotjeran i uljepšan. Vjerovatno je prevod jedini fenomen u kojem je purizam dozvoljen, ali i poželjan. Kvalitet jednog prevodioca ogleda se u njegovoj sposobnosti korištenja svoga jezika u tolikoj mjeri da se prisutnost stranoga jezika ne osjeti ni na jednom planu (leksičkom, morfološkom ili sintaksičkom).

            I za kraj bih svim lingvistima ili jezikoslovcima, ako vam je tako draže, preporučio da umanje radikalno-ekstremističku ideologiju u jeziku jer su purizam i nacionalizam u jeziku vrlo često odraz nacionalizma i podijeljenosti u glavama, a potom i u državi na svim planovima. Proučavajmo i opisujmo jezik, bavimo se njime naučno-istraživački, ali ne naređujmo kako će se govoriti, ne čistimo jezik od „neprijateljskog“ utjecaja.

P. S. Zainteresovani mi se mogu obratiti mailom ako žele da im pošaljem knjigu Snježane Kordić jer je imam u elektronskoj verziji.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.