Cambridgeov dan za učitelj(ic)e engleskog

12. novembar 2013

Cambridge Centar Banja Luka je 26. oktobra organizirao seminar  za predavače/ice engleskog jezika u Bosni i Hercegovini. Seminar je organiziran na Jahorini sa ciljem obilježavanja petnaest godina postojanja Cambridge Centra u Banjој Luci, kao i stotinu godina od organiziranja prvog Cambridge English Proficiency ispita. Te 1913. godine na ispit je izašlo troje kandidata i kandidatkinja, a danas godišnje izađe – 4 miliona. Ispit je trajao 12 sati i zanimljivo je spomenuti da ga niko nije položio.

Na Jahorini nas je dočekao cijeli tim Cambridge Centra ali i predstavnici/e Cambridge Press-a. Međutim, najbitnije i najzanimljivije druženje upriličili su nam Karen Saxby, Ms Young Learners, i njen kolega, Stephen John Taylor, oboje u namjeri da sa svojim bh. kolegama i kolegicama podijele neke ideje o podučavanju engleskog.

U četiri sesije organizirane drugog dana seminara pričali smo o Zajedničkom evropskom okviru za jezike, engleskom kao lingua franca, ali i o posebnim izazovima sa kojima se danas susrećemo. Jedan od najzanimljivijih komentara je svakako bio kada je Stephen spomenuo kako se većina nas u današnjem vremenu može smatrati digitalnim imigrantima (digital immigrants), dok su naši učenici/e (većina učesnika/ica zaista predaju u osnovnim i srednjim školama) ustvari izvorni digitalni govornici (digital natives), ukazavši tako na potrebu razumijevanja vremena u kojem živimo i načina na koji radimo u učionicama.

Ovaj blog post je osvrt na predavanje profesorice Karen Saxby, koja je pričala o nečemu što, čini mi se, dosta često zanemarujemo ili stavljamo u drugi plan, a što je ujedno i jedan od najbitnijih aspekata ne samo podučavanja, nego i komunikacije uopće – pričama. „Priče su valuta komunikacije“, kaže Karen. Jasno je bilo da je Karen zaljubljena u priče, a do kraja predavanja ne samo da nam je pokazala zašto, nego nas je učinila isto toliko optimističnim i zaljubljenim u priče i sve što one nose.

Biti učitelj/ica – jer to je najadekvatniji naziv za ono što smo svi koji smo tog dana bili na Jahorini – znači ne samo podučavati (ovo zvuči otrcano, znam), nego i inspirisati. Karen se silno potrudila da nam objasni razliku između pojmova instruction i education, skrećući pažnju na taj latinski prefiks E u riječ education koji znači od, iz, u odnosu na prefiks IN, u riječi instruction. Drugim riječima, koliko god je bitno davati nekom informacije (U), toliko je bitno ono što možemo dobiti OD te osobe koja je našim učenikom/com, koliko za nju/njega toliko i za nas. Smiješno mi je zamisliti neke svoje časove u srednjoj školi, recimo, gdje je neko navodno nešto tražio od nas. Jedini slučaj kad se pričalo o 'izvlačenju' jeste kada neko ništa ne zna, pa profesor/ica 'izvlači za dvojku'. Ni u kom slučaju neću pasti u zamku da ovdje kritiziram naše škole, želim vam pričati o tim divnim ulogama koje učitelji/ce mogu imati.

Karen nastavu zamišlja kao priču; ako uzmemo priču o Kralju Arturu, recimo, ona kaže da učitelj/ica treba da ima uloge glavnih likova u svakoj priči. Treba da bude magician, vodilja o tome kako razmišljati, davati ideje i stvoriti magiju, kao što to čini Merlin. Međutim, postoje još tri uloge koje svako od nas treba da ima kako bi čas bio potpun. Učitelj/ica treba da bude lover, kao Guinevere, i u učionici pružati emocionalnu podršku; uspostaviti odnos sa svakim ponaosob i učiniti svakog da se osjeća ugodno i bitno –što dolazi do izražaja ukoliko radimo sa djecom. Sovereign, vladar/ica je nešto sa čim smo svi manje-više upoznati/e – voditi čas i u svakom trenutku imati kontrolu nad njim, pobrinuti se da taj mozaik aktivnosti koje radimo imaju smisla i vode nečemu. Brinuti se o disciplini – ta policijska uloga, na koju smo veoma navikli kroz naše obrazovanje, naravno da je veoma bitna, ali možda ne na taj uobičajeni način. Karen kaže da upravo ta uloga kralja Arthura ne treba biti i naša najvažnija uloga, jer u protivnom naši learneri mogu previše poprimiti ulogu ratnika/ca, a to, naravno, ne želimo. Ratnici (warriors), ili Sir Lancelot u spomenutoj priči, treba da budemo i mi i naši učenici/e; treba da se jako trudimo da to vrijeme koje provodimo zajedno bude vrijeme koje će nam pomoći da postignemo, osvojimo, uradimo nešto novo svaki dan, nešto što će nam dati energiju, nahraniti našu želju za osvajanjem znanja i nepoznatih teritorija.

Princip mislim, osjećam, znam, radim objedinjuje sve ove uloge. Drugim riječima, našem učeniku/ci daje priliku za sva četiri procesa; on ili ona će internalizirati sve naše i svoje uloge i time možda dobiti priliku da igra svaku od uloga koje smo spomenuli. Karen kaže kako svaki dobar tim ima nekog ko igra bar jednu od ovih uloga.

Možda je najočitija korist koju možemo izvući od korištenja priča u učionici upravo ta što potičemo maštu, kreativnost koju svako dijete bez izuzetka ima. Karen insistira da je nemaju samo djeca i da odrasli u učionici izuzetno dobro reaguju na priče, pogotovo kada se radi o učenju drugog/stranog jezika, gdje se na neki način izlazi iz jednoličnih i ponekad dosadnih okvira učionice i gdje se jezik percipira i usvaja na način koji možda neće zahtijevati toliko napora ili stresa. Pri usvajanju gramatike ili vokabulara koristimo lijevu polovicu mozga – korištenje sadržaja kao što su priče „upošljava“ i desnu stranu mozga, zbog čega će nas proces učenja postati holistički, ali i zabavniji.

Naravno, bitno je spomenuti da nas dobre priče uvijek nečemu nauče, što je posebno bitno sa djecom. Koristeći target language, možemo ispričati priču o odrastanju, prijateljstvu, odnosima među ljudima, dok u isto vrijeme dajemo djeci priliku da urone u jezik, upiju, kao što volimo reći, gramatičke konstrukcije i vokabular bez prisile ili prepisivanja ili prevođenja fraza. Uz sve to, možemo ih ohrabriti i naviknuti na osmišljavanje vlastitih priča i zapleta, davanje novih značenja i ideja.

Neko će vam reći da je danas jednostavno podučavati engleski, sa toliko materijala i divnih udžbenika koje imamo gdje god se okrenemo (i koje ekipa Cambridge Centra ovaj put nije propustila da nam predstavi) i zaista nekad pomislim da je to istina. Pogotovo ako razmišljamo kao Karen – jedna slika sa interneta može biti dovoljna da potakne raspravu. Običnu priču kao što je Crvenkapica možemo iskoristiti tako što, naprimjer, učenike i učenice zamolimo da je svako ispriča iz ugla nekog od likova u priči. Istoj toj Crvenkapici ili Trnoružici možemo promijeniti završetak, pustiti mašti na volju, i zamisliti kakva je Alisa bila sa svojim prijateljicama i šta je voljela raditi nedjeljom...

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.