Koji su jezici teži – analitički ili sintetički?

28. juni 2012

            Vjerovatno je jedna od najvažnijih dilema svih lingvista vezana za težinu sintetičkih i analitičkih jezika. Prednost ću dati sintetičkim jezicima jer iz vlastitog iskustva znam da su oni teži.

            Na osnovu čega se ogleda ta teškoća? Tu može svako djelovati subjektivno i izreći svoje mišljenje, a ono je prvenstveno vezano za maternji jezik tog govornika. Sintetički su jezici svi oni koji podliježu fleksijama. Kada učimo dva jezika koja su po svom gramatičkom ustrojstvu udaljena i posve različita naići ćemo na razne poteškoće koje nam ponekad izgledaju nepremostive. Uzmimo za primjer jedan klasični jezik, latinski, koji je čist primjer sintetičkog jezika. On posjeduje deklinacije, konjugacije, dakle, fleksije promjenljivih riječi. Iako i naš jezik spada u grupu sintetičkih jezika i posjeduje flektivne promjene, nije nam nikakva olakšica pri učenju latinskog jezika. Budući da nam je bosanski/hrvatski/srpski maternji jezik i samim tim već imamo urođene sposobnosti da steknemo izvjesne kompetencije, nemamo problema kada se susrećemo s padežnim nastavcima, raznim sufiksima, prefiksima i infiksima jer nam to, manje-više, djeluje spontano. No, kada učimo latinski i kada moramo da napamet naučimo veliki broj nastavaka za deklinacije imenica, pridjeva, sve konjugacije u indikativu i konjuktivu i još mnogo toga više, poteškoće su neizbježne. A zašto? Razlog je jednostavan – ne možemo se služiti analogijom našeg jezika tako da će nam, usprkos postojanju fleksije, biti podjednako teško njihovo učenje. Koliko je dobro ili loše služiti se analogijom možemo već shvatiti kad naiđemo na jezičke interferencije? A još služiti se analogijom ako se radi o jezicima čiji su jezički sistemi posve udaljeni!

            Lingvista Michel Bréal je u svom djecu Esej o semantici jedan dobar dio posvetio analogiji u jezicima ponajviše se oslanjajući na primjere iz starogrčkog i latinskog. Analogiji pribjegavamo jer nam se ona najčešće čini najlakšim sredstvom u učenju jezikâ. Dosta toga naučimo poređenjem više jezika (npr. vokabular gdje je analogija vrlo često i poželjna). No, analogija nije dobra ako će nam ona uvijek biti linija manjeg otpora u učenju. Uzmimo za primjer njemački jezik koji također ima padežni sistem (iako samo četiri padeža za razliku od našeg jezika). U njemačkom se ne dekliniraju samo imenice već i član koji je izuzetno važna cjelina i neodvojiva od imenica (kao npr. i u romanskim jezicima). Iako njemački ima samo četiri padeža, to nam nije nikakva olakšica. I u ovom jeziku ćemo naići na nepodudarnosti s našim jezikom (dakle, analogiji nema mjesta). Naš jezik ne poznaje član (koji se u njemačkom deklinira!) tako da nam je to već jedan problem više. Izostavivši tri padeža iz našeg jezika (vokativ, instrumental i lokativ), njemački je u druge padeže stisnuo sve one prijedloge koji npr. u našem jeziku idu s tim padežima. Tako će prijedlog mit koji je inače naš prijedlog s(a) u njemačkom ići s dativom (mit dem) dok u našem jeziku ide s instrumentalom. I kako nam tu analogija može pomoći? Nikako!

            Izgubit ćemo se i u dekliniranju člana. Dovoljno je što naš jezik ne poznaje tu gramatičku kategoriju tako da će nam često biti neshvatljiva. Tako u romanskim jezicima postoje određeni i neodređeni članovi. Često ćemo se dvoumiti koju ćemo vrstu člana upotrijebiti. U učenju francuskog jezika svima je jedna od teško savladivih lekcija upravo član! Mnogi će reći da se član i može nekako savladati, no prijedlozi ostaju trajna glavobolja svim strancima. I ne naravno samo u francuskom već i u drugim jezicima. Francuski je jezik analitičan, nema padeža, samim tim nema raznih nastavaka. To je svakako manje učenja

napamet, ali prijedlozi su se od početka postavili zaštitnički i jednako nam predstavljaju problema kao što će npr. strancima padeži našeg jezika biti glavna poteškoća.  

            Bréal se u svom djelu pozabavio preživljavanjem fleksije. Ona nas, naravno, vraća etimologiji, naročito latinskom od kojeg sve potječe. Moderni jezici mogu zahvaliti starogrčkom i latinskom na bogatstvu fleksije i njenoj vrijednosti.

            No, šta se dešava s analitičkim jezicima? Kakve promjene oni imaju? Budući da nemaju tipične padežne promjene, oni često imaju tzv. sljepljivanje morfema. Jedan od najboljih primjera aglutinativni jezici, jezici nastali sljepljivanjem morfema. Tipičan su primjer mađarski i turski jezik. U turskom se kuća kaže ev, a da bismo dobili sintagmu moje kuće reći ćemo evlerim gdje nemamo kao u našem jeziku odvojen prisvojnu zamjenicu od imenice. To sljepljivanje riječi zanimljivo je i u rumunskom jeziku. U svim romanskim jezicima, osim u rumunskom, član je anteponiran, tj. nalazi se prije imenice i odvojen je od nje (npr. šp. el lobo, fr. le loup). Na rumunskom u primjeru lupul vidimo da je posljednje slovo l karakteristično jer predstavlja član koji je postponiran u imenici muškog roda, tj. nalazi se iza imenice i spojen je s njom.

            Ne budimo toliko uplašeni težinom padeža i svim deklinacijama! Naš jezik ima samo sedam padeža. Šta će se desiti ako odlučimo da učimo finski koji nema bliske jezike (jedino estonski), a koji pored toga ima čak petnaest padeža? No, ni to nije toliko strašno. Odlučimo li se učiti tzv. tabarasanski jezik koji se govori u ruskoj pokrajini Dagestan, morat ćemo zavoljeti svih 35 padeža.

            Na vama je da prosudite koji su jezici teži – analitički i sintetički! U svakom slučaju, s lingvističkog aspekta zanimljivo ih je posmatrati, praviti poređenja i baviti se njihovom detaljnijom analizom.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.