Sljedeći tekst je transkript sa završne prezentacije održane tokom Online ljetne škole bosanskog, hrvatskoga, srpskog jezika, 2021. godine.
Danas ćete čuti priču moje nene Zijade, ali je prvo morate upoznati. Prvo što morate znati o mojoj neni jeste da je ona žena svog vremena. Pod “ženom svog vremena” stvarno mislim da nije bila osoba koja bi prigovarala protiv bilo čega. Popis onih koje je trebalo slušati je: Allah, njezina majka, a zatim i njen suprug – i to ovim redoslijedom. O svima ostalim je razmišljala naknadno.
Naravno, to je bila ona kad joj je još uvijek bilo stalo. Sad kaže da je prestara, preumorna i što je najvažnije, previše joj je naporno bilo koga slušati. To znači da su joj najdraži hobiji da govori o sebi i o tome zašto nikada ne biste trebali slušati druge.
Druga stvar koju morate znati o mojoj neni jeste da je radila u istoj firmi s mojim dedom. On je kupovao lokalne proizvode da ih firma preprodaja, a ona vodila papire. Moja nena, dedo, tetka i majka živjeli su u malom Počitelju, ali niko nije ostajao tamo. Škola je bila u gradiću Čapljina, a potom u većem gradu Mostar; posao je bio preko hrvatske granice, u Metkoviću, udaljen 30-ak minuta vožnje. Počitelj je bio baza u koju bi vas odvukli nazad kad biste se umorili.
Razlog zbog kojeg je ovo važno je taj što je, od dana kada je počela raditi do dana kada je otišla u penziju, odbila nositi cipele bez pete. Vlastitim riječima rekla mi je da je najravniji par cipela bio visok najmanje tri centimetra. Te su joj sitnice pružale životnu radost. Moći nositi štikle. Imati skupe torbice. Komplete odijela i najnovije šešire u trendu. Ako do sada niste shvatili, moja je nena nekada bila komad.
Kad je rat započeo, uzela je sve cipele, sparila ih u pojedinačne kutije i ostavila ih na sigurno u jednoj sobi na spratu. Cipele s potpeticama od tri centimetra nosila je po kući. U to je vrijeme kuća bila prazna. Čule su se pete kako zveckaju po podovima dok je Zijada čistila kuću, kao metronom dok je muž pušio pored nje u tišini.
Čim su mogle, moja tetka i majka su autobusom krenule iz Bosne. Moja nena im je ušila novčanice od stotinu maraka u pojaseve farmerki. To joj je bila jedina ideja kako sakriti novac. Moja mama je tim autobusom otišla sve do jednog gradića čije mi ime nikad nije rekla. Znam da je bio u Hrvatskoj blizu granice sa Italijom. Tada je moja mama provela mjesece tu, spavala danju i budila se noću, tako da nitko ne bi primijetio još dvije osobe kako se kreću.
Do njih nije bilo moguće doći osim telefonom, a telefona nije bilo, osim nekoliko u glavnom gradu Sarajevu, a do Sarajeva nije bilo puta, osim jednog.
Kad je moja nena odlučila da ide pješkom u Sarajevo, bez obzira da je put 150 kilometara, prekršila je dva svoja pravila. Prvo, vodila je najveću borbu u životu protiv muža koji joj zabranjuje odlazak. Rekao je da je ona još uvijek njegova supruga i da ga mora slušati. Ona je njemu pak rekla da još uvijek imaju djecu pa bi mogao otići pronaći novu ženu. Drugo, morala bi ili nositi ravne cipele prvi put u više od deset godina ili bi trodnevni put od Počitelja do Sarajeva prešla u štiklama. Pretpostavljam da su joj žuljevi na nogama smetali više nego što joj je bilo do lijepog izgleda.
Kako nije mogla nabaviti nove cipele, kontaktirala je jednu svoju staru kolegicu koja je živjela u blizini i zamolila je da donese par ravnih cipela iz Čapljine. Kolegica je provela tri dana smišljajući način kako kupiti te cipele, koje bi bile dobre za planinarenje, poslati ih u Počitelj, a da ih ne primijete. Čim su te cipele došle, moj dedo je odustao i rekao da se više neće prepirati. Bila je slobodna da radi što hoće, a ako je to značilo prepješačiti nemogućim putem kroz čitavu zemlju, samo da bi imala šansu da usred rata možda pozove svoje kćeri, onda je to mogla učiniti u bilo kojem paru cipela.
Ona je otišla iste noći.
S vodičem koji je ljude iz cijele zemlje vodio sve do Sarajeva. Te prve noći vodič je rekao grupi (uglavnom žena) da stoje najmanje pet metara udaljene jedne od drugih. Ovo je bila njihova verzija socijalnog distanciranja: ako strane snage ugledaju skupinu, mogli bi ih granatirati. Razmak od pet metara nije samo značio da će ih biti teže pogoditi, već i da ako je jedna osoba pogođena, geleri neće doći ni do koga drugog.
Moja mi je nena rekla da su neke žene odustale tad i vratile se kući. Nisu se mogle nositi s idejom da ne stignu na odredište. Vodič je gledao kako ove žene bez riječi odmiču u noć, a zatim se okrenuo i počeo hodati. Hodali su cijelu noć i veći dio sljedećeg dana. Neke su se žene počele žaliti, ali su prestale kad im je vodič rekao da budu što tiši.
Ovim se još uvijek ponosi. Noge su i nju boljele, naravno, ali ona je navikla na tu bol. Štikle i suprug su je naučile kako šutjeti. Uspjela je prepješačiti čitav put, a da nije progovorila nijednu riječ.
Morali su jednom i stati. Nakon 75 kilometara, drugu noć proveli su u drvenoj kolibi u Jablanici. Ova koliba je bila potpuno odvojena od ostatka svijeta. Bila je usred šume. Šuma je ovdje bila puna gustih, starih stabala. Hodajući sa razmakom od pet metara po ovakvim šumama, normalno je bilo da su se neke žene i izgubile.
Zamislite, molim vas, samo na trenutak – sami ste, okruženi drvećem koje raste Bog zna otkad. Jedini ljudi pored vas su stranci. Hodali ste cijeli dan i cijelu noć. Bole vas stopala. Ne usudite se pozvati pomoć. Na vama je bilo da pronađete put do kolibe. Pa to i uradite. Ali kad na kraju i uđete u kolibu, mogli ste šaptati.
Žene su razgovarale o planovima koje su imale, kad stignu do grada. Jedna žena je išla posjetiti svog brata. Druga žena je pokušavala naći način da izađe iz BiH. Moja im je nena rekla da pokušava nazvati svoje kćeri. Ove žene su provele noć spavajući jedna do druge. Probudili su se prije nego što je sunce izašlo i nastavili hodati. Moja nena nikad nije otkrila njihova imena. To je bila samo jedna od tih stvari.
Kaže da je drugi dan bio najgori. Bio je mnogo teži od prvog dana, iako su spavali. Kaže da je ništa nije moglo pripremiti na taj osjećaj hodanja dva dana zaredom, čak ni odrastanje na selu, pa ni desetljeće u štiklama.
Sljedeću noć proveli su izvan grada, u Hadžićima. Google kaže da je put od Jablanice do Hadžića 60 kilometara. Google također kaže da je put od Počitelja do Jablanice 75 kilometara. Ono što vam ne kaže jeste: veći dio tog puta je uzbrdo.
Počitelj je na 12 metara nadmorske visine. Mostar, koji je od Počitelja udaljen 30 kilometara, nalazi se na 60-ak metara nadmorske visine. Jablanica je od Mostara udaljena 45 kilometara, ali Jablanica je na 202 metra nadmorske visine. Hadžići su na nadmorskoj visini od 555 metara. To znači da je u tri dana prešla 500 metara uzbrdo, a ona je barem tri dana razmišljala o tome da li da ide u štiklama.
Stigla je do Hadžića. Iz lošeg u gore. U to vrijeme Sarajevo je bilo pod opsadom. Postojao je jedan način da se uđe u grad, a to je bio tunel spada. Ovo je interesantno – na engleskom, spas se može prevesti kao i nada i sigurnost, a tunel nije bio siguran. Nada je bila najbolja stvar koju je imala. Ostatak je bio ručno iskopan tunel koji je poplavio, u kome je vazduh bio toliko gust da bi vam se pluća raskomadala, hodajući ispod aerodromske piste iz jednog naselja izvan opsadnih linija u drugo naselje iznutra. Ali ipak si morao da dođeš do tunela.
Pokraj aerodroma nalazio se komadić zemlje pod kontrolom Ujedinjenih naroda. Doći iz Hadžića bilo je jednostavno, ali ako je skupina željela doći do ulaza u tunel, morali su napustiti komadić zemlje pod kontrolom Ujedinjenih naroda. Morali bi pretrčati pistu aerodroma, na vidiku neprijateljskih snaga koje čekaju da pucaju na njih. Ponekad su ljudi to uspjeli. Ponekad nisu.
Skupina je odlučila prijeći zajedno, noću. Ovo je zvučalo kao dobar, strateški plan, jer te noću neprijatelj ne vidi dobro. Skupine koje su išle noću imale su veće šanse da prijeđu preko. Ali to je također značilo da je ova grupa imala samo par sati da razmisli o tome što bi se moglo dogoditi.
Moja nena je te sate provodila recitirajući brojeve telefona. Na papir joj je muž napisao nekoliko brojeva i taj je papir svo vrijeme proveo pod košuljom. Prije nego što je grupa napustila kuću u Hadžićima, ona je za svaki slučaj izvadila papir i držala ga u ruci.
Očito je uspjela prijeći. Rekla je da nikada u životu nije trčala tako brzo. Cipele su joj se raspadale. Ali nije bilo pucnjave. Svaka je osoba prešla preko piste. Moja je nena dva puta prešla tuda, jednom trčeći iznad, a jednom puzajući ispod zemlje.
Kad je izašla na drugoj strani tunela, prvo je pronašla brata. Živio je u Sarajevu već neko vrijeme, te nije htio proći tunelom i otići na selo. Prešla je grad u jednoj cipeli da ga nađe. Rekao joj je da je luda što je došla. A ona njemu da joj trebaju nove cipele.
Njezin ju je brat odveo do telefona koji radi. Uzela je onaj papir koji je čuvala i okrenula broj koji joj je dao suprug. Rekao joj je da će taj broj stići do moje majke i tetke. Hodala je preko 150 kilometara samo da provjeri jesu li njene kćeri dobro. Ovo je trenutak koji je koristila kao motivaciju. Ovo je trenutak zbog kojeg bi se sve isplatilo.
Da je ovo dobra priča, ovaj trenutak bi bio savršen. Voljela bih da vam mogu reći da je bilo savršeno i da je sve bilo uredu, i da se odmorila nekoliko dana prije povratka u Počitelj. Umjesto toga, kažem vam istinu. Suprug joj je dao neispravan broj.
Kad je njezin brat to saznao, gotovo je prekršio obećanje da će ostati u Sarajevu samo da bi se vratio u Počitelj s njom da bi prebio mog dedu. Međutim, na kraju se smirio kad su se vratili u njegovu kuću. Zatim je stavio kapu, zavezao normalne cipele i otišao razgovarati s nekim ljudima. Nije se vraćao satima. Ali kad se vratio, nosio je još jedan papirić, s novim brojem zapisanim drhtavim, neprepoznatljivim rukopisom.
Moja je nena odbila nadati se. Zapravo, nije sebi dopuštala da uopće pusti mozak da misli sve dok ne okrene ovaj novi broj, hodajući s bratom sve do telefona u potpunoj tišini. Ali ovaj put, kad je okrenula novi broj, moja se majka javila. Ako pitam majku za ovu priču, reći će da joj je prva reakcija bila da zaplače. Ako pitam nenu, reći će da je prva mamina reakcija bila preispitivanje otkud nena uopće u Sarajevu, a kamoli kako zove, prije nego što su obje počele plakati. Dopustit ću vama da odlučite kome vjerovati.
To je bilo to. Moja je nena dobila ono po što je došla. Od brata je dobila nove cipele – ne pitajte me kako je on tada u Sarajevu dobio ženske cipele, ne znam – i vratila se natrag u Počitelj s novom grupom. Iz Sarajeva je odlazilo puno više ljudi nego što je ulazilo u njega. Neke su bile cijele porodice i plaćale sav novac koji su imale za prolazak kroz Tunel nade. Neki su bili vojnici i volonteri, noseći zalihe. A neki su bili ljudi poput nje, koji su na ovo putovanje krenuli sami i bili su spremni vratiti se kući.
Nikad mi nije pričala o povratku. Nikad nije spomenula kako je bilo trčati natrag preko piste. Nema priče o tome kako se ponovo ušunjala u Počitelj, gotovo dvije sedmice nakon što je otišla, provlačeći se niz brda poput lopova i uvlačeći se natrag u svoju kuću. Nikad nikome nije rekla o reakciji njenog muža, kad ju je ponovo vidio, zdravu i pravu, i kada je saznao da su njihova djeca na sigurnom i zajedno u gradu bez vojnika. Ovdje priča za nju završava – telefonskim pozivom s kćerima.
Postoji razlog zašto sam vam odlučila ispričati ovu priču. Imala sam dosta drugih stvari o kojima sam vam mogla pričati. Ali odlučila sam razgovarati o ovome, jer iako je ovo priča koja se dogodila tokom rata, to nije ratna priča. Ovo je priča o ženi.
Neko drugi bi rekao da je ovo priča o bosanskoj majci. Ali i prije nego što je majka, ona je žena. Prije nego što je Bosanka, ona je ljudsko biće. Na kraju, ovo je priča o ženi koja se protivila svemu što je znala, svemu što su je učili čitav život, kako bi mogla provjeriti da li je neko koga ona voli dobro. Moja nena možda to nikad neće naglas priznati, ali ja znam istinu. Ako stvarno želite upoznati moju nenu, ovo je važan dio njenog života. Drugi razlog zbog kojeg je prepješačila do Sarajeva bio je zato što je znala da može.
Comments