Tri priče iz Rija: Cementiranje etničkih i rodnih stereotipa i heteronormativa kroz medijsko izvještavanje

7. septembar 2016

Iza nas nije samo ljeto, već i Ljetne olimpijske igre o kojim su danima izvještavali gotovo svi svjetski i domaći mediji. Bilo da su slavili nečije sportske uspjehe ili ismijavali nečiji triko ili kupaći kostim, mnogi su mediji načinom na koji su pisali i izvještavali o ovom sportskom natjecanju učestvovali, po ko zna koji put, u cementiranju i potcrtavanju predrasuda prema, prvenstveno, ženama u sportu, ali i drugim „manjinskim“ grupama. Odabirom leksike, neadekvatnim i uvredljivim riječima i sintagmama, manipulacijom emocijama, rodno neosjetljivim jezikom, seksističkim izjavama, zamjenama teza i drugim trikovima i alatima, mediji su u stanju jezik, kao svoje glavno oruđe, okrenuti protiv sportiskinja ili u njihovu korist.

Donosimo tri priče iz Rija kojima ćemo pokazati u kolikoj mjeri mediji senzibiliziraju javnost, a u kolikoj je indoktriniraju.

 

KAD ŽENA NIJE OSOBA: Jezik, mediji, žene i sport

Nije dugo trebalo, nakon puštanja u eter razgovora BBC-jevog reportera s Andyjem Murrayom, da se javnost digne na noge i predloži slavnog tenisera za još jedno odličje, pored onog olimpijskog. Medalja koju je Murray zaslužio dodijelila bi mu se zbog zalaganja za jednak tretman žena u sportu i medijima. Ne samo za to, založio se Murray i za priznavanje ženama nultog ljudskog prava: da ih se, barem u medijima i barem svake četiri godine – smatra ljudima.

Naime, nakon što mu je reporter BBC-ja John Inverdale čestitao na zlatnoj medalji, upitavši ga kako se osjeća kao prva osoba svih vremena koja je osvojila dva olimpijska zlata u tenisu, Murray je spremno odgovorio kako su Serena i Venus Williams osvojile po četiri svaka!

Reporter koji je zaboravio da su žene ljudi i da su ove sjajne teniserke osvojile dvostruko više olimpijskih medalja od svojih muških kolega, nije ostao usamljen u svojim seksističkim izjavama. Više je pravilo nego izuzetak izvještavajući o ženama učesnicama Olimpijskih igara i drugih velikih sportskih takmičenja, o svemu pisati i izvještavati radije nego o njihovim sjajnim sportskim rezultatima. Odličan primjer za to upravo je vrhunska sportašica Serena Williams. Dok u slučajevima nekih drugih sportiskinja, želeći istaknuti njihovu snagu i dominaciju na terenu, novinari porede žene sa muškarcima (igra kao muškarac, mogla bi se takmičiti i u muškoj ligi...), Serenu su mediji vrlo često poredili sa životinjom. Ovaj odabir poređenja sportašice (forumaši, tviteraši i korisnici drugih društvenih mreža bit će u tome još precizniji, pa će je redom prozivati: gorilom!) sa životinjom zasnovan je na stereotipima o pripadnicama i pripadnicima crne rase: oni su agresivni, vođeni životinjskim nagonima, dok su crne žene, uz sve to, još i muškobanjaste, tijela snažnog kao u muškarca i pretjerano seksualizirane.

Serenino tijelo je predmet stalnog interesa medija, ali i stotina hiljada gledatelja grand slam turnira koje Serena sa lakoćom osvaja. Njeno jako tijelo, njene velike grudi, njena punačka stražnjica analizirani su više nego ijedan njen bekend udarac, as ili servis. Uz stalnu potrebu medija da ne gledaju sportašicine poteze, već da bulje u njeno tijelo, dres, triko, frizuru, u Sereninom je slučaju prisutna i potreba da se to tijelo posmatra kao odraz njenog etniciteta, pa se ona dvostruko marginalizira i označava: i kao žena u sportu, i kao crna žena.

U sjajnom članku Jenne Desmond – Harris koji je za hrvatski portal Libela preveo Tomislav Mikulin[1] naveden je čitav niz medijskih izvještaja o Sereninim uspjesima koji ne govore o njenim medaljama, već o njenom tijelu ili „animalnim nagonima“, hronološki, od samih njenih sportskih početaka, do danas, prateći historiju bolesti mahom američkih sportskih i drugih medija.

A kako je u našim medijskim prostorima? Jesu li plitke seksističke doskočice i jezik ulice ono što dominira i u ovdašnjim medijima kada je u pitanju izvještavanje o sportskim nastupima sestara Williams?

Većina informativnih i uskosportskih portala prenosi rezultate njenih mečeva bez pristrasnih komentara na račun njenog izgleda, rase ili „mentaliteta“, no, pojedini portali koji klikove ubiru na senzacionalističkim vijestima i naslovima kao što je Index.hr, baštine tradiciju svojih svjetskih kolegica i kolega.

Evo samo nekoliko naslova koji se nalaze iza taba „Serena Williams“ na navedenom portalu:

Serena Williams zaboravila grudnjak, pa šokirala Wimbledon: Sve što sam vidio su njene sise!

Serena osvojila Wimbledon bez grudnjaka – publika ponovo gledala njene bradavice!

Grand Slam sakupljač loptica postao popularan buljeći u Sereninu impresivnu zadnjicu

Serena pokazala bujnu guzu u prozirnoj haljini

Niz možete nastaviti i sami, obrazac je vrlo jednostavan.

U većini vijesti uz ime tenisačice vezuju se epiteti koji se tiču njenog fizičkog izgleda: zgodna ili seksi, a vijest o njenim sportskim uspjesima obično je najmanje važna, pa čak i kada osvoji jedan toliko velik turnir kakav je US Open, ta vijest zaslužuje tek pola rečenice. Nakon šture obavijesti o uspjehu, slijedi neki od suprotnih veznika („ubi nas prejaki veznik“, rekao bi Boris Dežulović), a nakon njega onaj, po pravilu, važniji dio rečenice koji se tiče, pogađate, Sereninih grudi ili zadnjice.

„Najbolja tenisačica svijeta, Amerikanka Serena Williams po sedmi je put osvojila Wimbledon, no osim igru, svi su ponovno gledali u poprsje slavne tenisačice.“ – ovako glasi lid jedne od vijesti.

U nastavku teksta citiraju se anonimni tviteraši, zabrinuti što, dekoncentrisani bradavicama, nisu mogli gledati meč.

Usporedbe radi, upisavši Novak Đoković na pretraživaču istog portala, nailazimo na niz tekstova o teniserovim nastupima na turnirima, dok oni rjeđi koji pišu o njemu izvan terena ne govore o njegovom tijelu, bradi, frizuri ili dresu, već onom najvažnijem što on posjeduje – njegovoj supruzi Jeleni.

Na koncu, mada su i Đoković i Williams priredili negativno iznenađenje na Olimpijskim igrama u Riju ispavši iz takmičenja mnogo prije očekivanja (oboje su bili favoriti za zlato!), mediji su daleko više prostora poklonili Novakovom razočarenju, nego li Sereninom, dirnuti, vjerovatno, njegovim suzama. Kad žena plače, to ionako nije vijest, one to rade svakodnevno. Muškarac koji plače, medijska je senzacija.

 

Neudata sportistkinja i moćni sportista

Kako se navodi u istraživanju Cambridge University Pressa naslovljenom „Aesthethics, athletics, olympics“[2], a što su dokazali i primjeri na koje smo naišli, jezik kojim se u medijima izvještava o sportiskinjama u mnogo čemu se razlikuje od jezika medijskih natpisa iz svijeta muškog sporta.

Istraživanje tvrdi da se riječi „muškarac“, „muškarci“ i „muški“ javljaju u prosjeku tri puta češće od riječi „žena“, „žene“, „ženski“, a jedine situacije u kojima se pridjev „ženski“ češće upotrebljava su one kada se, ubacivanjem tog prisvojnog pridjeva ispred vrste sporta ili sportske discipline nastoji potcrtati drugačijost, odmetnutost od norme. Kada govorimo i pišemo o nogometašicama i njihovim rezultatima, kažemo da se bave ženskim fudbalom, dok izvještaje o sportskim uspjesima Messija ili Ronalda nikad nećemo objaviti u kategoriji „muški nogomet“. Radi se, prosto, o nogometu, onom normativnom, glavnom.

Autori i autorice istraživanja došle su do jednakih zaključaka do kojih su i nas dovele usporedbe medijskih natpisa o Sereni Williams i Đokoviću. Tekstovi koji govore o sportašicama obiluju terminima vezanim za njihov izvansportski život kao što su „trudna“, „udata“, „neudata“, „zaručena“, „punačka“, „zgodna“, dok se u sportskim izvještajima o njihovim muškim kolegama koriste najčešće komparativi ili superlativi pridjeva poput „velik“, „brz“, „jak“, „slavan“...

Nerijetko se izuzetno uspješne sportašice upoređuju sa muškarcima, što je zabilježeno i u medijskim izvještajima sa ovogodišnjih Olimpijskih igara. Američka gimnastičarka Simone Biles na takve je komentare komentatora u Riju spremno odgovorila: „Ja nisam sljedeći Bolt ili Phelps, ja sam prva Simone Biles!“

I plivačica Katie Ledecky proglašavana je novim, ženskim, Phelpsom, mada je na ovim igrama postigla bolji rezultat od svog kolege, osvojivši zlato i postavivši novi svjetski rekord. No, ni to nije bilo dovoljno da dobije glavni naslov i font dovoljne veličine u jednom američkom dnevniku.

Naime, društvenim je mrežama munjevitom brzinom prostrujio isječak iz štampanog izdanja novina u kojima u velikom naslovu stoji vijest da je Phelps osvojio srebro, dok je informacija o novom svjetskom rekordu Katie Ledecky data znatno manjom veličinom fonta, u podnaslovu i bez bolda (podebljanja). Također, u gornjem „glavnom“ naslovu, stoji samo ime Phelpsove discipline (100 m, fly), dok manji naslov ima naznaku da je Ledecky oborila rekord u ženskom 800 m, freestyle!  

Profesorica Nancy Leong sa Univerziteta u Denveru koja je prenijela ovaj isječak, propratila ga je britkim komentarom: „Metafora za cijeli svijet!“

Smještanje žena ispod muškaraca, u sportu, kao i drugim oblastima života, pored u jeziku, odvija se i u grafičkom, vizuelnom uređenju medijskih izvještaja kojima se, već na prvi pogled, odašilje orvelovska slika o ravnopravnosti i jednakim šansama. 

 

LILI JE NJEN MUŽ: Jezik medija u izvještavanju o LGBTI osobama

Godinama već, pred svake Olimpijske igre, u centar pozornosti dođu interseksualne osobe, kao da sva borba za njihova prava počinje i završava pitanjem da li će se takmičiti u muškoj ili ženskoj kategoriji.  Druge osobe iz spektra LGBTI identiteta (mahom autane lezbejke ili gej muškarci) do svoje medijske pozornosti ne dolaze baš tako lako, osim kad naprave neku izuzetno romantičnu gestu kakvu je u Riju napravila djevojka članice brazilske ragbi reprezentacije, zaprosivši je pred punim stadionom. Svjetski su mediji brujali o ovom činu, dok je kod nas o tome, pored portala lgbt.ba kojem su ovakve vijesti predmet užeg interesa,  pisao tek portal Bljesak.info, prenoseći vijest kratko i sažeto, ali korektno, nediskriminatorno i koristeći se jezikom i terminologijom kakvu bi mediji inače trebali rabiti u svrhu senzibiliziranja javnosti na teme istospolne ljubavi (i braka). 

Za razliku od  brazilske ragbistkinje koja je zaprošena na Olimpijskim igrama, druga je brazilska igračica, odbojkašica Larrisa Franca Maestrini, svoju vezu sa Lilli Franca Maestrini krunisala brakom još 2013. godine – čim je istospolni brak u Brazilu postao zakonom dozvoljen. Taj je podatak, očito, imao i reporter NBC-a Chris Marlowe. Nakon meča Larrisa je prišla Lilli koja je meč gledala iz publike zagrlivši je, što je reporter propratio riječima: „Prilazi i grli Lilli. Lilli je njen muž. Ona se vjenčala sa Lilli 2013. godine.“ Nakon oštrih reakcija, reporter se kasnije ispravio i priznao grešku: Lilli je Larissina supruga, rekao je.

Jezik u svjetskim medijima kojim se izvještava o LGBT osobama u sportu trudi se biti politički korektan, mada se, nerijetko, koriste neadekvatni termini, poput navedenog. U našim medijima, napisa o LGBT sportiskinjama i sportistima gotovo da i nema, što je u skladu sa prešućivanjem ove populacije u svim segmentima života, osim kada su u pitanju senzacionalističke vijesti poput one o „pljačkanju gejeva“ kojom je prije nešto više od dvije godine obilovao bh. medijski prostor.

Za one kojima je vijest slučajno promakla, kratko podsjećanje: vijest o privođenju dvojice muškaraca zbog krivičnih djela prevare, iznude i pljačke dospjela je na stranice desetina štampanih medija i internet portala zbog jednog zanimljivog detalja. Naime, žrtve su bile sve sami gej muškarci, dok su počinioci bili neobičan par: gej i strejt muškarac, razjedinjeni u seksualnoj orijentaciji, ali  ujedinjeni u kriminalu. Svi članci obilovali su nekorektnom terminologijom, rečenicama koje su gej osobe prikazivale kao prijetnju koja može narušiti savršenu heteronormativnu porodicu („Dolazio mu je u kuću i tamo noćio, a tamo su bila i njegova djeca!“), a niti jedan od medija koji je vijest prenio nije propustio priliku da seksualne orijentacije počinitelja krivičnog djela istakne u prvi plan, posebno naglašavajući suradnju između „suprotstavljenih“ orijentacija, kao da gej i strejt osobe u stvarnom životu žive odvojene fizičkim i mentalnim zidovima, bez mogućnosti da im se interesi, pa makar i oni ka kriminalu, igdje dotaknu.[3]

Zabavno bi bilo zamisliti novinski članak u kojem se, pišući o višemilionskim prevarama, primjera radi, Ive Sanadera, u naslov stavi: „Heteroseksualni hrvatski premijer, uz pomoć nekoliko strejt saradnika, oštetio državu za više miliona kuna!“

 

„SLUČAJ KELMENDI“: Nacija iznad pojedinke i diskurs huškanja 

Vijest o prvoj olimpijskoj medalji za Kosovo koju je ovoj mladoj državi donijela džudistkinja Majlinda Kelmendi, prenijeli su gotovo svi svjetski mediji. Izvještaji su bili mahom korektni i nepristrasni, donosili su nekoliko informacija o Kosovu, njegovoj nezavisnosti i dosadašnjim učešćima kosovskih sportista i sportiskinja na velikim sportskim natjecanjima. Izuzetak je predstavljao BBC-jev novinar briljirajući u seksizmu kada je borbu Majlinde i njene protivnice u finalu nazvao „borbom mačaka“ („catfight“)!

No, ono što je nas zanimalo jeste kako su uspjeh ove mlade i vrsne sportašice prenijeli naši i regionalni mediji, s obzirom na svima poznate nacionalne netrpeljivosti između Kosova i Srbije i dijela Bosne i Hercegovine.

Kako smo i pretpostavljali, ono što je bila agencijska vijest i što je u svjetskim medijima i ostalo agencijskom viješću, u našim je medijima dobilo jezičke ukrase u naslovima, podnaslovima, stilske intervencije, naglašeno upotrebljavanje pridjeva „takozvano“ (uz ime Kosova)... Ponajmanje se pisalo o sjajnoj Kelmendi, jer njen je uspjeh ostao u sjeni njenog etniciteta.

Dok su hrvatski mediji izvještavali korektno, mediji u Srbiji (Danas, Telegraf, mondo.rs) u svoje su napise ubacivali emotivno obojene i pristrasne komentare.

Tako nakon naoko korektnog naslova u Telegrafu: „Kosovo uzelo zlatnu medalju u Riju“, slijedi nešto drugačije obojen podnaslov. Naglašavamo da se i u naslovu radi o prividnoj korektnosti, budući da medalju nije „uzelo“ Kosovo, nego ju je osvojila sportiskinja, Majlinda Kelmendi. U podnaslovu saznajemo nešto više: „Prvu medalju i to zlatnu, samozvanoj državi Kosovo na Olimpijskim igrama obezbedila je jedna od glavnih kandidata za odličje u džudou, Majlinda Keljmendi.“ Kosovo je, tu vidimo, samozvano (nepriznato i nepostojeće, što iz naslova nismo saznali), a Majlinda koja je medalju osvojila, kandidat je, a ne kandidatkinja. U nastavku teksta, Kosovo se spominje još dvaput, oba puta bez pridjeva „samozvano“, dok se na jednom mjestu Majlinda opisuje kao „djevojka iz Peći“.

Najnegativnije i najpristrasnije je vijest o Majlindinom odličju prenio portal Mondo.rsu tekstu naslovljenom: „Odbila doping test, pa uzela zlato za tzv. Kosovo!“ Iz informacije u naslovu moglo bi se zaključiti da je takmičarka odbila doping test na samim Olimpijskim igrama, što, saznaćemo čitajući tekst, nije tačno. Doping kontrolu „sprovedenu van takmičenja“, Kelmendi je odbila na turniru u Francuskoj. Nakon pristrasnog naslova, tekst počinje rečenicom: „Džudistkinja iz Peći Majlinda Keljmendi (opet zamjena spornog imena države imenom grada, op. a.) osvojila je zlatnu medalju u Rio de Žaneiru, ali je dan nakon njenog uspjeha u javnost isplivao i jedan kontroverzan detalj.“ (Ubi nas prejak veznik, opet.)

Tekst, u maniru u kojem je cijeli pisan, završava sljedećom rečenicom: „Zlato joj neće biti oduzeto, ali (!) će trijumf, u slučaju suspenzije sigurno pasti u senku skandala.“

Dnevni list Danas vijest je prenio najšturije, nastojeći donijeti samo informacije sa samih Olimpijskih igara, ne spekulirajući sa prethodnim „skandalima“, ali se i u njihovoj vijesti umjesto logičnije tvrdnje (ako se već lično odličje mora nužno pripisati kolektivu!) da je Majlinda „osvojila prvu medalju za Kosovo“, kaže kako je ova džudistkinja „osvojila prvu medalju za takmičare koji se takmiče pod zastavom Kosova“.

Istu agencijsku vijest u BiH prenijeli su portali Radio Sarajevo i Slobodna Bosna, ali sa bitno drugačijim naslovima. Dok je naslov portala Radio Sarajevo informativan i oslobođen poigravanja emocijama čitateljki i čitatelja („Majlinda Kelmendi osvojila prvo zlato za Kosovo“), naslov Slobodne Bosne na potpuno je drugom tasu vage – kalkulantski, pristrasan, sve osim neutralan: „U Srbiji čupaju kosu: Kelmendi osvojila povijesno zlato za Kosovo!“

O samim mečevima, Majlindinoj kategoriji i dosadašnjim uspjesima nismo saznali gotovo ništa. Dok je britanskom komentatoru bila mačka koja se s drugom mačkom grebe u ringu, jugoslovenskim je novinarima i sakupljačima klikova ostala tek djevojka iz Peći, sa Kosova, sa takozvanog Kosova ili samoproglašenog Kosova.

U ring nije ušla mačka, a ni zastava koju je nosila na otvorenju. U ring je ušla Majlinda Kelmendi, najbolja džudistkinja na svijetu u kategoriji do 52 kilograma, mada smo o njoj samoj najmanje čitali, jer na sportskim se takmičenjima ionako ne takmiče žene, već nacije ili – osobe.

  

[1] http://www.libela.org/prozor-u-svijet/6397-oprez-sa-svakom-sereninom-pobjedom-dolazi-rasizam-i-seksizam/

[2] http://www.cambridge.org/about-us/news/aest/ 

[3] Više u: Huremović, Ljevak, Zlotrg: Čekajući ravnopravnost: Analiza izvještavanja štampanih medija o LGBT temama u 2012, 2013. i 2014. godini, SOC, Sarajevo

http://soc.ba/site/wp-content/uploads/2015/01/Cekajuci-ravnopravnost3_ISBN_WEB.pdf

 

Lamija Begagić, profesorica jezika i književnosti

saradnica

Diplomirala južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu, gdje je stekla zvanje profesorice jezika i književnosti. U Beogradu i Sarajevu objavila je dvije zbirke priča „Godišnjica mature“ i „Jednosmjerno“ koje su doživjele po nekoliko izdanja. Dobitnica nekolicine nagrada za književni rad, od kojih posebno izdvaja nagradu Fondacije Farah Tahirbegović, te Jean-Jacques Rousseau stipendiju za pisce i spisateljice koju dodjeljuje Schloss Akademija Stuttgart. Radi na trećoj knjizi, svom prvom romanu. Aktivno piše i za djecu, te je pokretačica i višegodišnja urednica magazina za predškolce i prvačiće „Kolibrić“. Članica je redakcije magazina za pravednije obrazovanje „Školegijum“, te stalna saradnica Urban Magazina, te portala Vox Feminae i lgbt.ba.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.