Piše: Lamija Begagić

Ima zeleno kao trava u proljeće. Ima plavo kao nebo u vedro jutro. Samo je te znala. Sve one nijanse na spektru između travazelene i neboplave, sve te tirkizne, kraljevske, ove i one, zvala je prosto: plavičasta. Kad ne bi bila sigurna da li je nešto plavo i kakvo plavo ili je zeleno i kakvo zeleno, rekla bi da je plavičasto. Plavičasta. Takva je bila ta uniforma koju su joj bez riječi utrpali u ruke. I nije joj se sviđala, ali je, jednako bez riječi, obukla i zakopčala sva četiri dugmića. Otresla je nevidljive čestice prašine s ramena, poravnala rukave i izašla pred njih.

– Dobro? – upitala je ispod glasa.

– M-m-m – klimnuli su, ne podigavši pogled.

Narednih dana oblačila se kao i tog prvog: u tišini, uvijek jednakim pokretima otresajući jednako nevidljivu prašinu. Nakon nekoliko dana, počela je navlačeći uniformu tiho pjevušiti. Ko zna zašto i ko zna iz koje daleke i zabačene pretkomore sjećanja, izvukla je smiješni pjesmuljak Zdravka Čolića i tiho, jedva mičući usnama, kopčajući dugme po dugme, pjevušila: pisat ću joj pisma duga, iz Zagore, iz Drniša… mhh.. mh.. hh.. iz Banata, Bosne, Niša… I tako je tiho, nepozvana pjesma koja nikad ne bi bila njen prvi izbor (jer nikad i nije rezala vene na ljepuškastog Čolu, osim one Zagrli me, tu je nekako voljela, ali mimo očiju javnosti) postala jutarnja rutina, kao i to ravnanje rukava i otresanje ramena. Smijala se nakon ko zna kojeg dana. Smijala se i Bosa, kolegica iz okolice Niša, pojačavajući intenzitet na Nišu, odmah nakon što bi ona glas podigla za oktavu ili dvije na Bosni.

Nisu mnogo pričale dok su radile, ali su, spremajući se za rad, uvijek skupa nabrajale gradove iz kojih se neimenovanoj ljubavi javljao tad zeleni Čola: poslaću joj slike svoje, gdje se vide Istra, Pula… Niko nije pojačavao intenzitet ni dodavao boje na Istri, niko nije branio boje Pule, bile su samo njih dvije koje su razumjele taj plitki refren gotovo nalik brojalici, a one su već, po inerciji, zadužile Niš i Bosnu. Vjerovala je da bi se lako dalo zaljubiti u Istru i da tamo nema plavičaste, da je samo travazeleno i moreplavo i vinocrveno. Ali šta je ona uopšte mogla znati o Istri, njoj se i Neum podsmjehivao gledajući je zalijepljenu za prozor autobusa dok se izmučena zavojima Svitave s polusmješkom divi moru.

Prisjećala bi se tih putovanja nekad kasno, dok bi ispod deke i jorgana s nogu, gotovo s gađenjem, zguljivala čarape (bilo je paralizirajuće hladno u tim kutijicama u kojima su spavale, ali nema tog minusa zbog kojeg bi ikad zaspala u čarapama). Nerijetko bi je i uspavale upravo misli o krivinama planinskih prevoja preko kojih se toliko često klatila i truckala, puštajući da joj glava udara u prozor autobusa, kao da nad njom više nema kontrole. Nemati kontrole nad glavom, nije sebi mogla poželjeti ljepše misli pred san. Spavala je kratko, ali kvalitetno, gotovo bezbrižno, kao u tim autobusima koji bi je uvijek dovlačili do odredišta, blijedu kao krpu, ali sigurnu i u komadu.

Decembar im je opasno puhao za vratom, radilo se sve više, sve duže, sve ubrzanije. U samom finišu, dobile su pojačanje. Stigla je ekipa, mahom muškaraca. Odrađivali su one poslove koje su zvali „teški“ i koje su zvali „visinski“. Njihove nisu zvali nikako, ni laki, ni nizinski. Poslovi koje su one radile bili su bezimeni. A ona je znala, i Bosa je znala, i ožiljci i ogrebotine na njihovim prstima, dlanovima i šakama su znali, da bili su isti kao njihovi. Teški i visinski.

Dobro se sjećala prvog puta (prvi put se nikad ne zaboravlja) i onog trenutka kad je zatvorila oči, jako stisnula kapke i ukrcala se u kran koji će je podići gore, pod sami strop, da ukrašava gornji dio bora. Tako su uvijek počinjale, od vrha ka dnu – i tako za svaki bor na svakom spratu svakog tržnog centra svakog selca i gradića u tom dijelu Njemačke. Navikla se kasnije (na sve se navikne) i nije se više morala umirivati mislima o zavojima Ivan Sedla na onoj dionici kad se otvori pogled na Neretvu. Neretvazelena. Znala je tu boju, mada nije nalikovala travi, ali tu, takvu, sasvim sigurno nikad ne bi imenovala plavičastom.

Ubrzo je postalo rutinom, to uspinjanje na posao, mada nije imala pjesmu za to, niti sitne rituale ravnanja rukava. Oblačila bi zaštitni prsluk, stavljala kacigu na glavu nad kojom opet, kao pred miran san, ne bi imala kontrole. Dalje bi išlo bez mnogo razmišljanja, gotovo mehanički, prvo crvene trakice, potom srebrene, onda zvjezdice i na koncu kuglice. Ubodi iglica sve manje bi boljeli, a rasprskavanje kuglica u šaci i zabijanje jeftine tanke plastike pod kožu prolazilo bi bez jauka, tek uz sitnu grimasu na licu.

Samo ponekad, kad bi se prizemljila, stavljala masku preko usta i iz visokih boca pod pritiskom štrckala umjetni snijeg, s pristojne razdaljine, da iglice prekrije tek tanki vilinski prah, osjetila bi umor, prvo u prstima, pa u šakama, pa njegovo strujanje kroz tijelo, dok se poput boli, gnijezdi u stomaku. Odlagala bi sprejeve u kutije, brzo, plašeći se da će joj, pusti li umor krake, ispasti iz onemoćale šake. Zaboravljala bi potom kad i kako bi se dovukla do sobe. Četkica za zube težila bi kao oveći betonski blok – pranje je zuba predstavljalo napor veći od cijelog radnog dana iza nje. Strovalila bi se u krevet i uglavnom zaspala prije nego bi uspjela pomisliti bilo šta. Tek jednom u ko zna koliko noći obuzeo bi je neki nemir i pomislila bi na Naumburg.

Samo da ne prespavaš Naumburg.

Tu joj je rečenicu nekoliko puta ponovio kolega onaj prvi dan, kada ju je smještao na voz u Frankfurtu i davao joj upute kako će doći do grada gdje je čeka njen prvi posao vani, njeno prvo predbožićno kićenje tržnih centara u predgrađima istočnonjemačkih provincija. Posao dobar, para laka, radi se intenzivno, ali brzo prođe, mogućnost je, ako se dokažeš, da te angažuju i u januaru, na raskićavanju. A da bi se dokazala, ne smiješ, nikako ne smiješ, prespavati Naumburg, jer u Naumburgu izlaziš iz jednog voza i imaš šest minuta da pređeš na drugi kolosijek (ne peron, samo kolosijek!) i uhvatiš drugi voz. Ne brini, stigneš, samo se spremi na vrijeme i imaj kofer pored sebe.

Nikad nije. Nikad nije prespavala vražiji Naumburg, ali će tih sat i dvadeset minuta pamtiti kao najduži napad panike u svom životu. I svaka naredna misao na prespavljivanje Naumburga vraćala je tu paniku direktno u krvne sudove, ubrizgavala je kao kakvom džinovskom injekcijom i puštala da kola, još neko vrijeme, potpuno je parališući. Zatvarala bi oči kada bi naišlo. Ponekad, neočekivano, u sred tog vrtloga u stomaku, nenadano bi, ipak, zaspala.

Samo se jednom dogodilo na poslu, na pauzi. Bosa je otišla po doručak, ona ju je čekala u predvorju centra na kojem su radili (najsvjetliji centar koji je ikad vidjela, pričat će poslije, toliko puta, u raznim prilikama), naslonjena na pokretne stepenice, kad je u misli odjednom, uvijek tako nepozvan, došao taj Naumburg. I opet je zatvorila oči, ali činilo se nedovoljno, nestvarno je djelovalo to svjetlo. Trebalo joj je još nešto. Zavukla je dlan u džep uniforme i napipala kovanicu. Stisnula ju je u šaci kao dijete kusur koji ne smije izgubiti. Došetala je do bijelog jednoroga s plavom grivom. On joj se najviše svidio, bio je ljepši i od Spidermana i Hello Kitty zajedno. Ubacila je euro. Začula se tiha muzika, gotovo uspavanka, i konjić se počeo ljuljuškati. Uhvatila se za njega jednom rukom, drugom se čuvala za naslon pokretnih stepenica. Osjetila je kako je uzima to ljuljuškanje, samo, samo ljuljuškanje. Zatvorila je oči i zaspala.

– Hej! – začula je! – Hej, evo sendvič. I jogurt sam nam uzela.

Prenula se. Pogledala je u jednoroga, više se nije ljuljao. Zabljesnulo je svjetlo i pridigla je ruku da zaštiti oči, kao od prejakog Sunca. Proškiljila je i vidjela Bosu.

– Gdje je?! – upitala je s knedlom u grlu.

– Ko? – pitale su Bosine zbunjene oči, ispunjene strahom, možda čak i jezom.

Ponovila je pitanje još nekoliko puta. Onda je zastala, udahnula, pa ušutila. Osjetila je Bosinu ruku na ramenu.

– Uzmi, jedi. Pregladnila si. To je.

Žvakala je dugo i polako. Mislila je na Asju i na to kako će je odvesti na more ovog ljeta, najboljim busom, s najljepšim mjestom uz prozor, negdje dolje preko Ivan Sedla (dat će joj tableticu!), kroz Hercegovinu, do Jadrana. Ili preko Zagore. I Drniša. Kuda god.

Samo da odradi još ovu sezonu. Samo da prođe još ova zima, da otpuše vilinski prah, poskida zvijezde sa trideset metara visokih borova i skupa s potrošenom plavičastom uniformom, brižljivo ih vrati poslodavcu.

Odvest će je ovog ljeta na njeno prvo, plavo, more.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu za feminističku teoriju i umjetnost BONA: bonamag.ba