Jezičko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji

13. mart 2017

Andrea Marcolongo za italijanske novine Corriere della Sera napisala je članak o sudbini srpskohrvatskog jezika u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Donosimo prevod Nede Monti, a original možete čitati ovdje.

Jezičko čišćenje u bivšoj Jugoslaviji

Nacionalistički ratovi protiv srpskohrvatskog

Vlada opsesija identiteta u republikama rođenim nakon konflikta devedesetih 

Po švajcarskom semiologu Ferdinandu De Saussureu (1857–1913), jezik je prije svega društvena činjenica: služi ljudskim bićima da se razumiju između sebe, da izraze sami sebe, a iznad svega da ostvare neku određenu ideju o svijetu uz pomoć riječi i gramatičkih konstrukcija koje posjeduje svaki pojedinačni jezik.

Znači, prvo ljudi, a onda jezici.

Fonetika, morfologija i sintaksa služe ljudskim potrebama za interpretiranje stvarnosti i uobličavanje misli. Zato je svaki jezik jedinstven i izuzetan: jer je jedan i izuzetan narod koji ga govori da bi se predstavio i objasnio.

Jedan od načina da se izrazi vizija svijeta je prije svega politika: riječi jednog naroda su ogledalo njegove ideologije i politika se njima služi da konstruiše identitet mnogo jači od bilo koje zastave.

A šta se desi onda kad jedan svijet nestane, a njegov jezik preživi, jer je rođen prije te političke vizije i sada je nesiguran i nesposoban da se prilagodi novom?

Baš to je slučaj koji je zapao jezik, ili jezike, koji se govore u bivšoj Jugoslaviji. Postojala je jedna država, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ), koju je pod nacističkom okupacijom osnovao maršal Josip Broz Tito 1943. i koja se raspala 1992. ratnim sukobima koje smo svi pratili na televiziji krajem prošlog vijeka. Ali prije i poslije Jugoslavije (koja je 1918. postala monarhija) postojao je jedan jezik: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, koji se govorio u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj. Srpskohrvatski jezik je oduvijek bio zvanični jezik Federacije, pored autonomnih jezika Slovenije i Makedonije.

Ne postoji novi svijet bez novog jezika.

Danas postoji jedna bivša Jugoslavija i jedan bivši srpskohrvatski.

Ali ako politički entitet više ne postoji, zamijenjen novim republikama rođenim poslije rata, lingvistički entitet postoji još uvijek. Samo što se ne smije više pominjati. Reći jednom građaninu Sarajeva, koje je bilo pod opsadom 1450 dana, da govori srpski je kao da ga udariš šakom u stomak. Isto važi i za jednog Hrvata, koji danas kaže da govori samo hrvatski, a ne srpski, ili Srbina, koji ne podnosi drugi dio složenice u nazivu svog maternjeg jezika, ili Crnogorca, koji nakon vijekova tišine hoće da govori svoj jezik.

I ja lično, živeći u Sarajevu i učeći jezik tog područja, vjerovala sam da učim srpskohrvatski, ali sam se suočila sa zabunom pitajući sama sebe pa koji jezik ja govorim svaki dan. Po profesoru Ranku Bugarskom, poznatom internacionalnom lingvisti koji predaje u Beogradu, "srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski su svi jedan jedini jezik sa preko 90% zajedničkih riječi". Usprkos ovome, 17 miliona ljudi danas vjeruje da govori različite jezike, do te mjere da bi se tipičnim slavenskim crnim humorom šalili i rekli mi da sad kad naučim bosanski mogu u CV napisati da govorim četiri strana jezika. Dakle, zašto moram reći da govorim BHS (bosanski, hrvatski, srpski), sa dodatkom crnogorskog?

I stvarno, razlike između srpske ekavske varijante i ove bosanske ijekavske su zanemarljive, sa razlikama u izgovoru koje se mogu porediti sa razlikama između Pijemonta i Sicilije: u Sarajevu se kaže lijepo, a u Beogradu lepo.

Tačno je da bivši srpskohrvatski ima dva pisma, grafičko ogledalo istorijskih i religijskih razlika između jugoslovenskih naroda, latinica i ćirilica, ali pismo nije jezik, ono je samo sredstvo za transkripciju jezika.

Glavno službeno pismo u Srbiji je danas ćirilica, latinica je od 2006. na podređenoj poziciji. U Bosni se oba pisma normalno uče u prvom razredu osnovne škole i glavne dnevne novine Oslobođenje, sve do devedesetih godina, štampale su jednu stranicu latinicom, a jednu ćirilicom. U Hrvatskoj ćirilica je potpuno odbačena, niko je više ne koristi.

Između država rođenih nakon bivše Jugoslavije, ona koja se istakla po svom procesu jezičkog čišćenja, podržanog od strane intelektualaca i patriota, uvođenjem neologizama ili arhaizama latinskog porijekla ne bi li se što više udaljili od bratstva, jezičkog i političkog, od ostalih država je Hrvatska. I evo sad se ne kaže više kaiš nego remen, ne kaže se avion nego zrakoplov, ne kaže se fudbal nego nogomet. A osim toga, moderni hrvatski jezik odbija riječi grčkog porijekla i radije bira one latinskog ili srednjovjekovnog: piše se demokracija, a ne demokratija.

Upoznala sam Sandru Zlotrg, profesoricu "novog" BHS jezika i komparativne književnosti na Sarajevskom univerzitetu, koja je učestvovala na simpoziju Jezici i nacionalizmi, koji se održao u Splitu prošlog maja.

U njenom tekstu "Što ako Hrvati i Srbi imaju zajednički jezik", Sandra Zlotrg je probala logičnom raspravom popisati nacionalističke kontradikcije narasle do te mjere da su postale komične i sulude. "Kad bi hrvatski i srpski bili isto što i bosanski, ne bi se u Hrvatskoj prevodilo sa bosanskog i na bosanski i ne bi se takvo prilagođavanje više plaćalo od prevoda sa engleskog; ne bi niko ni u šali tražio prevodioca za svoj jezik na sudu za prekršaje; EU acquis bi se preveo jednom za sve zemlje; srpski ili bosanski ne bi imali isti status kao engleski ili njemački u Hrvatskoj; djeca u školi bi učila isti jezik bez obaveze da izaberu, sa šest godina, kojoj etničkoj/političkoj grupi pripadaju; filmovi se ne bi titlovali na standardnom hrvatskom[1] jeziku; jedan student koji je dostigao nivo A2[2] bosanskog jezika ne bi bio klasifikovan kao početnik hrvatskog jezika u Splitu; postojala bi samo jedna Wikipedija, a ne četiri.”

Političari i nacionalisti pušu niz vjetar različitih jezika. Tako u Sarajevu na paketu cigareta piše tri puta "pušenje je štetno", kao da se radi o tri različita jezika.

A ljudi ovdje nastavljaju da govore i pišu kako su uvijek govorili, "prije i poslije rata", što je događaj koji obilježava razdor i podjelu vremena i života na jedno moderno "prije i poslije Hrista." Obični ljudi su se prilagodili na jednu staru izreku: "zovi me kako hoćeš, samo mi nemoj nauditi".

 

Autorica: Andrea Marcolongo

Sa italijanskog prevela: Neda Monti

 

[1] Greška u originalu. Titluju se srpski filmovi na strogo hrvatski standard.

[2] U prevodu ispravljena greška. U originalu stoji B2, a treba A2.

Comments

© 2015 lingvisti.ba All rights reserved.