«Moja lična i privatna historija je historija nemogućeg povratka kući.» Ove riječi bosanskohercegovačkog pisca Miljenka Jergovića su me pratile dugo vremena. U prvom trenutku sam bila sigurna da su to riječi koje sam dugo tražila. Da, to je i moja lična historija! Živim u Švicarskoj a ne mogu se vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Ali tek nakon nekoliko vremena sam shvatila da se u mojoj ličnoj hisotriji ne radi o nemogućem povratku kući. Moja lična historija je historija potražnje za svojom kućom.

Čula sam da ljudi kažu da ti je dom tamo gdje si išao u školu. To znači tamo gdje si proveo svoje djetinstvo i mlade godine života. A kako bi mi dom mogao biti tamo gdje sam išla u školu kad me ništa osim škole ne veže sa tom „domovinom»? Drugi, međutim, kažu da ti je dom tamo gdje si se rodio. Ali kako će mi biti dom tamo gdje sam se rodila, kad nikad nisam živjela u toj «domovini»? Pitanje moje domovine koje ja smatram kao ljudsku i geografsku vezu s jednim mjestom i koje je za mene također pitanje mog identiteta prati me svaki dan.

Ustajem ujutro, palim kompjuter i tražim bosanski radio. Švicarske vijesti me ne interesuju. Kuham bosansku kafu. Švicarska kafa mi nije ukusna. Izlazim iz stana i idem u trgovinu. Kupujem Rivellu. Moram da podržavam proizvode iz svoje države. Iz Švicarske. Idem na fakultet gdje dane provodim s prijateljima. Sa Švicarcima. Pričam s njima na švicarskom jeziku. Razgovaramo o svemu i svačemu, ali njihovo pitanje uvijek bude: „Sabina, kako je to kod tebe?“ Zove me majka. Pričam s njom na bosanskom jeziku. Navečer polazim kući. U autobusu mi se žena žali na strance. Da nema stranaca bilo bi nama Švicarcima bolje. Nama Švicarcima? U glavi mi se ponavlja rečenica: Nisam ja Švicarka.

Stižem u Bosnu. Švicarsku ličnu kartu mijenjam sa bosanskom ličnom kartom. Rodbina me pozdravlja s „Gdjes Švicarko?“. Izlazim navečer u kafić. Raja pjeva uz sve i jednu pjesmu. Ja ne poznajem ni jednu. U trgovini kupujem proizvode iz svoje države. Iz Bosne i Hercegovine. Kad razgovaram s ljudima, oni mi se smiju zbog lošeg izgovora bosanskih riječi. Kad stupim s ljudima u kontakt, izbjegavam spomenuti Švicarsku. Ali, oni me pitaju nakon 5 minuta: „Kad ćeš kući?“. U glavi mi se ponavlja rečenica: Nisam ja Bosanka.

Ako nisam Švicarka niti Bosanka, šta sam ja onda? Zašto živim u Švicarskoj? Zašto svako slobodno vrijeme provodim u Bosni i Hercegovini? I ako se ne mogu odlučiti da jedno mjesto nazovem svojom kućom, rečenica «Nisam ja Bosanka» jako mi smeta. Izgleda da ipak to nešto u meni ima što me više vuče prema Bosni i Hercegovini.

Ali zašto mi onda zvuči čudno kad me prijateljica moje majke, koja je Švicarka, pita da li i ja idem kući u subotu? Zar ja nisam već kući u Švicarskoj? Zašto je moja majka njoj govorila da ide kući? Je li ona Bosnu i Hercegovinu zaista naziva svojom kućom? Ona je tamo rođena i išla tamo u školu. Njena lična historija je onda baš historija o nemogućem povratku kući. Nemoguć iz razloga što se njena kuća možda u vremenu promijenila i ona nju više ne doživljava kao nekad. Ali ona bar ima kuću. 

Sabina Ćomić